Moj dragi mene jucer nije htio ostavit samu doma dok je iso po svoju mamu u zg jer kaj ak meni pukne vodenjak dok ga nema  koda ce beba odmah ispast van, tak da imam osjecaj da kad sve to krene dagi ce me teleportirat u bolnicu 

bori ja bi dobila mlade da sam toliko sati i sati čekala u trudovima, ali svaka ti čast nije bilo lako, jao već vidim svoju priču s poroda, naoružajte se strpljenjm jer će vjerojatno biti jaaaako dugaaaa

BOri, super je vidjeti pozitivno iskustvo. :) :) Čestitam

svaka cast BOri ,trebalo je to prezivit,naklon do poda

Čestitam Bori. Baš jedna lijepa i pozitivna priča

Čestitke Bori!!!!!

Ono što slijedi je još jedna horor-priča. Ako ste osjetljivi ili još niste rodili, slobodno preskočite.
 
Cijela trudnoća mi je protekla dobro. Nisam imala velikih problema i jako sam se veselila bebi. Čitajući forum i knjige pripremila sam se za porod najbolje što sam mogla. Znala sam da će biti teško i da će boljeti, ali bila sam spremna.

Ono na što nisam bila spremna je da se ništa neće dogoditi.

Nažalost, uopće nisam imala trudove. Bebica se nije spuštala i do zadnjeg sam bila potpuno zatvorena. Nakon desetak hodanja i pregledanja po TA nisu mi uspjeli pogledati plodnu vodu, a uzv je pokazivao kalcifikaciju posteljice i smanjenje plodne vode. Tu počinje moja patnja.
12.11. primljena sam na odjel ginekologije radi ctg nadzora (iako su bebici cijelo vrijeme otkucaji i fetalni pokreti bili u redu). Obavili su uobičajene pretrage (urin, tlak) i ostavili me u sobi s mladom trudnicom s kojom sam se skompala. Međutim, od nervoze tu noć sam loše spavala. Drugi dan, vizite i posjeti, nisam se odmorila. Zadnja vizita, odluka: indukcija.

Navečer me premještaju u rodilište. U ponoć dobivam gel i ostajem tamo. Svjetla, jedan porod i noćna smjena koja stalno šetkara okolo (i krevet iz rata), opet nisam ništa spavala. Negdje usred noći mi daju Normabel, ali ne pomaže. Ujutro drugi gel. Osjećam lagano stiskanje.

Prokleti ctg ne očitava trudove. Mene boli sve jače. Ali nikako ono što sam pročitala: nisu bili grčevi, niti su dolazili u valovima, niti su imali početak i kraj, nego kontinuirana bol. Dišem kako znam, nitko mi ne pomaže. Dobivam cimericu u predrađaoni, ali ne mogu se razgovarati. Stalno boli. Ne želim biti jedna od onih koja vrišti, dišem/stišćem zube, trpim. Nakon otprilike pola dana dolazi sestra (nadrkana) jer sam 5 puta jače uzdahnula (nisam vikala!!) i kori me da „krivo dišem“ i da samo bez veze trošim energiju. Pokušava me „naučiti“, traži mi prstima po fundusu maternice gdje mi počinje trud. Ne može naći. (eee, tu me je preplavilo takvo ZLURADO zadovoljstvo). I dalje mi ne vjeruju da me boli jer PROKLETI CTG ne očitava trudove.  Tu smo još obavili brijanje, klistiranje i tuširanje što mi je bilo olakšanje jer su mi bar dali da ustanem.

I dalje dišem kako znam, obje smo im na „ignore“. Nakon određenog vremena, uštekavaju mi drip. U roku 10 min, od siline grčenja maternice pomakla sam se sa sredine kreveta do ruba bez ikakve voljne radnje s moje strane. U tom trenu osjećam kako su mi poispadali takvi užasni hemoroidi. Suze mi cure niz lice, dišem na silu (i dalje ne vičem).  Tu počinjem povremeno jače stenjati. Grčim se i rukama se držim za naslon kreveta. Sve me boli jer je madrac od ničega i osjećam sve hebene šipke ispod sebe. Cijelu noć i dan sam prištekana na beskorisni ctg. Nema tu lopte/dizanja/šetanja/promjene položaja. Nema jela, nema pića. ROBIJA!

Ništa mi ne govore, ali prema otpusnom pismu, u dva sata sam bila jedva dva prsta otvorena. Boli me užasno, i dalje nemam „normalne trudove“, stalno neka ujednačena bol samo znatno jača nego prije. Dišem kako znam, nitko te ne šljivi ni pol posto. Dolazi doktorica da mi prokine vodenjak. Prvo s onim „štapićem“, a onda sa skalpelom. Nema plodne vode! Mene hvata panika. Znam da to nije dobro. Ne znamo koliko dugo je nema ni kad je iscurila. Od svega toga najviše me užasava što pričaju „preko“ mene, nitko mi se ne obraća niti mi išta objašnjava. Premirem od straha jer znam da nešto nije uredu, ali ne znam u kojoj mjeri.

E, da, u jednom trenutku, između tih mojih grčenja čujem doktoricu kako daje naputak sestri/primalji da mi da Spasmex ali „dok me bude stvarno boljelo“. Toliko o holističkom, humanom porodu. Jer ja lažem, ali prokleti ctg koji i dalje ne očitava trudove ne laže.  Nakon toga, umorna, gladna i prestravljena počinjem se gubiti na mahove. Dogodilo mi se i da me u jednom trenutku obuzela drhtavica po cijelom tijelu. Naravno, to nije nitko vidio jer smo ostavljene same (cimerica i ja).
Cijelo to vrijeme ležim i premirem od boli, gubim se već i u disanju i svemu, strahujem za bebu. U pregledu mi stavljaju sclap elektrodu i daju Dolantin koji ne pomaže ni pišljiva boba. A ta elektroda je najveće zlo koje postoji, gubim sav normalan osjećaj i u cijelom međunožju osjećam takav strahovit pritisak, samo osjećam tu vražju elektrodu u sebi. Ne znam više u kojem trenutku smo došli do rađaone i stola.

Babica me postavlja u bočni položaj koji mi iznimno godi. Pokušavamo tiskati, ali nejde. Ja se trudim iz petnih žila, znam da je bitno za bebu, ali ne mogu. Izmučena, iscrpljena, gladna, neispavana i prestravljena osjećam kako sa svakim tiskanjem imam sve manje snage (što me dodatno prestravljuje). Ona stoji pokraj vrata, naslonjena na zid i gleda. Jupi! Nakon nekog vremena dolazi doktorica, ajmo klasični položaj. E, da, zaboravila sam: na stolu su mi se trudovi prorijedili i oslabili. Između trudova smo se šutke promatrale. Ja premirem u sebi jer znam da to ne valja. Hvala Bogu, nitko ništa ne govori, to me strašno tješi (da, ovo je bio sarkazam).

Dakle, klasični položaj. Uputa: dok krene sljedeći trud, nemojte čekati, odmah tiskajte. Čekamo. Još čekamo. Osjetim neki trudić. Ide. Počnem tiskati (KAKO MI JE REKLA!). U tom trenu me babica zareže (DA, SVE SE OSJETI!), a doktorica je napipala bebinu guzu i rukom ga je potisnula. Vani je!
Nažalost, ne osjećam olakšanje, niti sam zaboravila bol niti išta od onih osjećaja koje opisuju u knjigama. Umorna sam i prestrašena. Posteljicu mi čupaju van, ali bar su se potrudile i obje su ju pregledale. Zalijevaju me Octeniseptom. Dobijam svoju migoljilicu na prsa. Opet mi se plače, gutam sve u sebe. Imam osjećaj kao da propadam, dišem i razmišljam „Čvrsto ga drži“.  Doktorica mi je dala injekciju i ODMAH (hvala na tome) počela šivati. Grčim se, skupljam noge, boli u tri...da ne kažem šta. Ona se ljuti (hebiga, ometam ju), špota me i ona i babica da moram širiti noge. Nisam uspjela, užasno boli, minute traju vječno. Bojim se da njega ne stišćem od boli, gutam zrak kao vodu. Napokon su me se „rješile“, ostavljaju nas zamotane i pokrite.

Jedino dobro što mi je ta babica napravila je pomogla mi je ostvariti prvi podoj dok sam ju zamolila. I dok su ga odnesle izmjeriti i sve ostalo, blenula je u mene ko tele u šarena vrata dok sam ju pitala koji mu je Apgar. Rekla je „Ha?“ pa sam joj ljubazno ponovila pitanje. Mislim da ju je šlagiralo to što nema posla s najobičnijom seljačom. Apgar mu je bio 10/10. Srećom ili čudom jer smo se napatili i mislim da je vrlo lako bilo moguće da sve ovo pođe po zlu. I sad nas opet ostavljaju same. Genijalna odluka. U jednom trenutku osjećam da klonem, zovem sestru. Pojavi se, ja kažem da ga primi da ću zaspati. Obrecne se na mene „NE SMIJETE ZASPATI“. Tu mi napokon dolazi snaga „PRIMITE GA JER OSJEĆAM DA MI NIJE DOBRO U GLAVI!!!“. Ups! Ljubaznost na 100 najednom. Uzima ga, odlazi u drugu prostoriju, čujem došaptavanje. Najednom dolazi večera, sve finoća, da mi pomogne u bočni položaj i stoji kraj mene dok nisam pojela. Ma nemoj?! Ajde, malo sam došla k sebi. Dalje je do odlaska na odjel sve bilo „fancy“.
 
Priča na odjelu je priča za sebe. Osoblje kako-tko, ali uglavnom po špranci „snađi se druže“. Jedva preživjela do dolaska kući. Oporavak težak, najviše psihički. Osjećam se grozno.

Kao poklon, nakon tri tjedna osjećam tupu bol oko klitorisa i mokraćnog kanala. S obzirom da su sve druge boli popustile, odlazim ginekologu. Iznenađenje! Imam infekciju, vjerojatno još od svih onih silnih pregleda u TA. Super. Srećom, ginekolog mi je zakon, rješavamo to sami u ordinaciji dok uspijem uspavati bebu. Ne šalje me više u bolnicu. Ne znam jel bi imala snage otići.

Da zaključimo, ne ljutim se ja što je bilo teško ili što je boljelo. Ljutim se jer je cjelokupan pristup bio nehuman. I ljutim se na sebe, jer ta osoba koja je tamo ležala mi je neprepoznatljiva: to nisam bila ja (snažna,hrabra,obrazovana), to je bila neka žrtva (isprepadana, bolna, slomljena). Porod ukupno 17 sati od početka do kraja.

o kojem rodilištu je riječ

Ajme Dada! Drž se draga, ovo je zaista horor porod, nadam se da ćeš se oporaviti!

Dada nemam rijeci na ovo iskustvo....jedino ti mogu zazeljet svu srecu svijeta kao i tvojoj maloj štruci! Drzite se, cuvajte, mazite i pazite