Nisam spremna za dijete

Draga faith sve je to normalno. Prvo je velika odluka bila da zadrzis bebu. I vjeruj ispravna je. Pogotovo ako imas relativno ok uvjete i potporu decka. I nama je beba dosla neocekivano. Taman smo uselili zajedno trebali smo putovat i malo pricekat s familijom. Al znas kak. Ti planiras a zivot te iznenadi. I moram priznat prva tri mjeseca su mi bila teska. Kako u trudnoci tako i kad se rodila. Al evo sve prodje. Sad ima 4 mjeseca i kad se nasmije ujutro i kad blebece veselo nemres bit u bedu nikak:) tak da okreni se pozitivnim stvarima jer ima ih stvarno puno

Khalli

Ja imam 27 godina i nisam sigurna u ovo što mi se događa.. Ista situacija, dugo sam s dečkom, volimo se i u planu su nam bila djeca, ali ne sada.. I desilo se, iz jednog, nazovimo ga, pokušaja.. Isto sam plakala satima, dvoumim se i sada u 16. tt., ali eto.. Odlučila sam. Da li sam sretna? Ne bih to baš nazvala srećom, no guram dalje.. Smišljam imena iako još ne znam spol, zamišljam kako će beba izgledati i brinem od pregleda do pregleda da li će sve biti u redu.. No, razmišljam i koliko bi život bio jednostavniji da se nije trudnoća baš sad dogodila, razmišljam i o tome što sam trebala još u životu napraviti i što sam možda propustila.. Nastojim izvući iz svega neku motivaciju i fokusirati se na dovršavanje nekih planova prije kraja trudnoće, ili bar do kraja porodiljnog.. Dragi je sretan, presretan za moj osobni dojam.. Ponekad ne razumije stvari koje mene muče.. No, prolazimo kroz trudnoću zajedno.. On se aktivno uključio, brine o kolicima, autosjedalicama, krevetićima, stolovima za presvlačenje, jednokratnim ili platnenim pelenama, a ja.. Imam zadatak da samo brinem o ovom čudu što raste u meni. Vjerujem da ću biti optimističnija kako vrijeme bude prolazilo!

Moja situacija je slična. Mi smo k tome oboje nezaposleni, živimo kod mojih, a oni mog dragog baš i ne vole, odnos između mene i moje mame nikad nije bio bajan, a sad je još gore. Al unatoč svemu tome, svi su presretni zbog naše male bube. Znam da moji nisu oduševljeni kako je sve ispalo, al ipak su tu i pomažu koliko mogu. Njegovi me obožavaju i pomažu puno više nego moji, al nismo u mogućnosti biti kod njih, što bi recimo bilo bolje za moje psihičko stanje. 
Ali kad osjetim malenu u trbuhu, kad vidim njezine slike il kad dragi priča s njom a ona mu se javlja, zaboravim sve.

Tu je bitno napomenuti da je to moj slučaj. Ne znači da se sve mame moraju tako osjećat, nekima treba malo duže na ideju što sve dijete nosi. Čak i ako odluka na kraju bude pobačaj, nitko ali nitko vas ne smije navesti da se osjećate loše. Iskreno smatram da je pobačaj bolja opcija nego imat dijete pod izlikom da se mora rodit, a onda kasnije cijeli život razmišljati kako je život otišao u krivom smjeru. Jer tad dijete najviše pati, makar mu se to nikad ne kaže otvoreno, to se osjeti kad tad. To je iskreno moje mišljenje. Imati dijete nije lagana odluka, utječe na doslovno sve i normalno je osjećati strah i nesigurnost.

Mala_huckica

Khalli

Ja imam 27 godina i nisam sigurna u ovo što mi se događa.. Ista situacija, dugo sam s dečkom, volimo se i u planu su nam bila djeca, ali ne sada.. I desilo se, iz jednog, nazovimo ga, pokušaja.. Isto sam plakala satima, dvoumim se i sada u 16. tt., ali eto.. Odlučila sam. Da li sam sretna? Ne bih to baš nazvala srećom, no guram dalje.. Smišljam imena iako još ne znam spol, zamišljam kako će beba izgledati i brinem od pregleda do pregleda da li će sve biti u redu.. No, razmišljam i koliko bi život bio jednostavniji da se nije trudnoća baš sad dogodila, razmišljam i o tome što sam trebala još u životu napraviti i što sam možda propustila.. Nastojim izvući iz svega neku motivaciju i fokusirati se na dovršavanje nekih planova prije kraja trudnoće, ili bar do kraja porodiljnog.. Dragi je sretan, presretan za moj osobni dojam.. Ponekad ne razumije stvari koje mene muče.. No, prolazimo kroz trudnoću zajedno.. On se aktivno uključio, brine o kolicima, autosjedalicama, krevetićima, stolovima za presvlačenje, jednokratnim ili platnenim pelenama, a ja.. Imam zadatak da samo brinem o ovom čudu što raste u meni. Vjerujem da ću biti optimističnija kako vrijeme bude prolazilo!

Moja situacija je slična. Mi smo k tome oboje nezaposleni, živimo kod mojih, a oni mog dragog baš i ne vole, odnos između mene i moje mame nikad nije bio bajan, a sad je još gore. Al unatoč svemu tome, svi su presretni zbog naše male bube. Znam da moji nisu oduševljeni kako je sve ispalo, al ipak su tu i pomažu koliko mogu. Njegovi me obožavaju i pomažu puno više nego moji, al nismo u mogućnosti biti kod njih, što bi recimo bilo bolje za moje psihičko stanje. 
Ali kad osjetim malenu u trbuhu, kad vidim njezine slike il kad dragi priča s njom a ona mu se javlja, zaboravim sve.

Tu je bitno napomenuti da je to moj slučaj. Ne znači da se sve mame moraju tako osjećat, nekima treba malo duže na ideju što sve dijete nosi. Čak i ako odluka na kraju bude pobačaj, nitko ali nitko vas ne smije navesti da se osjećate loše. Iskreno smatram da je pobačaj bolja opcija nego imat dijete pod izlikom da se mora rodit, a onda kasnije cijeli život razmišljati kako je život otišao u krivom smjeru. Jer tad dijete najviše pati, makar mu se to nikad ne kaže otvoreno, to se osjeti kad tad. To je iskreno moje mišljenje. Imati dijete nije lagana odluka, utječe na doslovno sve i normalno je osjećati strah i nesigurnost.

Da se razumijemo, ja u potpunosti podržavam pobačaj.. Bolja opcija no svaljivanje krivnje na svog potomka. Također, uvijek sam smatrala da ću pobaciti ako mi trudnoća ne dođe u pravom času, no.. U onom trenu kada sam ugledala pozitivan test, posložila sam u glavi prioritete.. Ne, nisam spremna. No, kad ću uopće biti ako iskreno uzmem u obzir da sam pomalo infantilna osoba? Tako da je odluka bila izrazito jednostavna - ajmo sada skupiti ostatke onih muda koje navodno negdje imam i odrasti!

Nama je stambeno pitanje rješeno (samostalno, nasreću), no meni je istekao ugovor o radu dan prije no što sam napravila test na trudnoću.. To je zacijelo pridonijelo mojoj nesigurnosti, no s druge strane sam se sabrala, osigurala si novčanu naknadu i sada je bar to lakše.

Tražim posao, no poslodavci nemaju baš interesa za trudnice.. Nažalost.

Mislim da bi lagala svaka zena koja bi rekla da je u potpunosti spremna postati majkom. Mislim da ne mozemo nikad biti 100% spremne na jednu toliku vrstu odgovornosti.. najgori je po meni strah od nepoznatog. Evo ja sam trudna 31 tjedan, zeljeli smo bebu i hvala Bogu od prve smo uspjeli! Kad sam vidila da je test pozitivan obuzeo me golemi strah od same pomisli na to da cu biti majka, jer znam sto za mene znaci i kako poimam svoju majku..jer majka je uistinu sve! Kako se blizi kraju trudnoca, osjecam se istovremeno najsretnijom na svijetu a s druge strane toliko uplasenom od svega sto slijedi. Mislim da je to prirodno i normalno, i da se svi mi na neki nacin ne zelimo “odrec” prijasnjeg zivota, no vjerujem isto tako da citav svijet stane u onom trenu kad ugledamo to malo bice, i shvatis da zapravo tek tada pocinjes zivit..

Draga faith,bit ces predivna majka!Ne znam koje si vjere,ali,nije ni vazno,Bog je jedan.Molit cu Boga da ti da radost,i mir! Ja se isto bojim,za mj.dana me ceka prvi porod,ali sigurna sam da ce sve biti dobro!
Hrabro naprijed,nosis u sebi jedan zivot,nesto tako dragocjeno!

znam kako ti je, imam i sama istu situaciju. 
Ostala trudna u najgorem mogućem trenutku života, u trenutku kad sam bila nadomak zvijezda, kad sam si točno posložila karte u životu, sve, ali SVE si posložila, kad sam bila stepenicu do uspjeha… Ja saznala da sam trudna. Od šoka, nevjerice, ljutnje, bijesa, sve emocije sam prošla. Isto tako imam dečka koji je super i koji me nagovorio da zadržimo dijete (nije toliko nagovorio, koliko ja znam koliko ga to veseli i koliko bi ga ubila da napravim abortus).
i niti ja se ne snalazim u svemu tome, niti sam uopće zainteresirana za to da imam dijete. 
Jednog dana kad se to dijete rodi i kada se povežemo, znam da ću biti odlična majka, ali sada, dOk je to dijete za mene NEŠTO-ZBOG-ČEGA-SU-MI-PROPALI-SVI-PLANOVI-U-ŽIVOTU, za sa nisam sretna. 

okolini smo rekli, dođe trenutak kad moraš reći, bilo zbog posla, ili zato što se počinješ zaokruživati, obitelj je oduševljena, i iskreno, nekako mi ide naživce sva ta euforija. 
Svi se vesele osim mene… 

neznam, računam da će i na mene u jednom trenutku preći to veselje i uzbuđenost…
već sad mogu reći da nisam toliko bijesna kad mi netko spomene koliko sam bila na početku…

jedino što mi je žao što iam punu okolinu cura koje toliko očajnički žele postati majke, koje su prošle i umjetne oplodnje i raznorazne operacije i zahvate i bez sreće su, sjetim se koliko su mi pričale kako bi više od ičega željele zatrudnjeti i dobiti bebicu, a eto, ja zatrudnjela bez ijednog pravog pokušaja (rezultat polu-pijanog izlaska)…

ajd, nije mi drago da se osjećaš toliko loše, ali sad se ja osjećam malo normalnije, jer vidim da nisam jedina koja svom trbuhu nije dala ime…

ako hoćeš, možemo se jadati jedna drugoj u inbox :D

Moje iskustvo…

Udala se, i ostalo nesto love nakon svadbe i ja i dragi odlucili da cemo malo putovati i potrositi te novce na sebe, svoja iskustva i uzitke buduci da nemamo svoj stan ni svoju kucu i nismo htjeli ulagati negdje gdje se ne mislimo zadrzavati…vec na medenom ostala trudna   Nista od nasih dodatnih putovanja…kao da mi je tijelo znalo i reklo samo sebi “sad si udana i sad mozes ostat trudna”  nije nam bio plan, trebala sam se i ja zaposliti i ici u podstanarstvo. nista drugacije nismo radili, osim sto smo se na medenom vise opustili, setali, uzivali po restacima itd. Osjecaj kad sam saznala? Strah, uzbudenje…malo smo sjedili u tisini i nevjerici, jednostavno nismo mogli shvatiti da se to uistinu dogada, mislila sam da ce me netko ustipnuti i da cu se probuditi…ali bila je istina. 

Nemamo svoj stan niti para za podstanarstvo, a novce od vjencanja sad trosimo na sobu, laminate…uredujemo si svoj kutak u tudoj kuci u kojoj nemamo pravo glasa cisto toliko da imamo svoj kutak mira. 
Valjda bu sve u redu, pretrpit cemo sve. Ipak, ljudi su nekad imali i manje i bili su zdravi, siti, suhi i sretni, a to je najbitnije  vec cemo se nekako snac za ostalo!

Poanta koju sam zaboravila napisati - nikad nisi do kraja spreman, rijetki su takvi! Ali cekati da ti se sve poslozi…I NE ZABORAVIMO DA ZIVIMO U HRVATSKOJ… ostarit cemo svi!  

Pozdrav, nisam htjela otvarati novu temu jer sam pronašla ovu iako vidim da je utihnula  md i ja smo neko vrijeme planirali dijete i to nam je uspjelo iz drugog pokušaja. Zamislili smo to tako da ja taman do kraja odstažiram i onda nastavljam raditi kod njega, sve lijepo. Nažalost, doslovno 3 dana prije nego sam saznala za trudnoću, stvari s poslom su krenule nizbrdo i mi se dogovorimo da bebu do daljnjeg nećemo imati, ali… Uglavnom, od dana kad sam shvatila ja plačem svaki dan..nikad nisam zamišljala da je imanje bebe idilično, znam što to nosi, ali ove okolnosti gdje je sve napeto su mi grozne i nikako mi nisu za bebu. U svem tome smo se i mi počeli jako svađati i ja se svaki dan preispitujem ‘što sam to napravila’ i sve mi se više čini da nisam spremna na odgoj djeteta. Ne želim ići na ab, ali nekad mislim da je to bolje od biti grozna frustrirana mama nekom. Žao mi je što sam takva, uvijek sam mislila da ću biti dobra mama, a sad imam samo najgore asocijacije na sve. Ne znam jesu to hormoni ili stvarna ja 

i da dodam, na bebu sam počela gledati samo kao na ‘smetnju’ u svom životu, što mi je užasno od mene jer nikad nisam bila takva