Nisam spremna za dijete

Draga faith sve je to normalno. Prvo je velika odluka bila da zadrzis bebu. I vjeruj ispravna je. Pogotovo ako imas relativno ok uvjete i potporu decka. I nama je beba dosla neocekivano. Taman smo uselili zajedno trebali smo putovat i malo pricekat s familijom. Al znas kak. Ti planiras a zivot te iznenadi. I moram priznat prva tri mjeseca su mi bila teska. Kako u trudnoci tako i kad se rodila. Al evo sve prodje. Sad ima 4 mjeseca i kad se nasmije ujutro i kad blebece veselo nemres bit u bedu nikak:) tak da okreni se pozitivnim stvarima jer ima ih stvarno puno

Mislim da bi lagala svaka zena koja bi rekla da je u potpunosti spremna postati majkom. Mislim da ne mozemo nikad biti 100% spremne na jednu toliku vrstu odgovornosti.. najgori je po meni strah od nepoznatog. Evo ja sam trudna 31 tjedan, zeljeli smo bebu i hvala Bogu od prve smo uspjeli! Kad sam vidila da je test pozitivan obuzeo me golemi strah od same pomisli na to da cu biti majka, jer znam sto za mene znaci i kako poimam svoju majku..jer majka je uistinu sve! Kako se blizi kraju trudnoca, osjecam se istovremeno najsretnijom na svijetu a s druge strane toliko uplasenom od svega sto slijedi. Mislim da je to prirodno i normalno, i da se svi mi na neki nacin ne zelimo "odrec" prijasnjeg zivota, no vjerujem isto tako da citav svijet stane u onom trenu kad ugledamo to malo bice, i shvatis da zapravo tek tada pocinjes zivit..

Draga faith,bit ces predivna majka!Ne znam koje si vjere,ali,nije ni vazno,Bog je jedan.Molit cu Boga da ti da radost,i mir! Ja se isto bojim,za mj.dana me ceka prvi porod,ali sigurna sam da ce sve biti dobro!
Hrabro naprijed,nosis u sebi jedan zivot,nesto tako dragocjeno!

znam kako ti je, imam i sama istu situaciju. 
Ostala trudna u najgorem mogućem trenutku života, u trenutku kad sam bila nadomak zvijezda, kad sam si točno posložila karte u životu, sve, ali SVE si posložila, kad sam bila stepenicu do uspjeha... Ja saznala da sam trudna. Od šoka, nevjerice, ljutnje, bijesa, sve emocije sam prošla. Isto tako imam dečka koji je super i koji me nagovorio da zadržimo dijete (nije toliko nagovorio, koliko ja znam koliko ga to veseli i koliko bi ga ubila da napravim abortus).
i niti ja se ne snalazim u svemu tome, niti sam uopće zainteresirana za to da imam dijete. 
Jednog dana kad se to dijete rodi i kada se povežemo, znam da ću biti odlična majka, ali sada, dOk je to dijete za mene NEŠTO-ZBOG-ČEGA-SU-MI-PROPALI-SVI-PLANOVI-U-ŽIVOTU, za sa nisam sretna. 

okolini smo rekli, dođe trenutak kad moraš reći, bilo zbog posla, ili zato što se počinješ zaokruživati, obitelj je oduševljena, i iskreno, nekako mi ide naživce sva ta euforija. 
Svi se vesele osim mene... 

neznam, računam da će i na mene u jednom trenutku preći to veselje i uzbuđenost...
već sad mogu reći da nisam toliko bijesna kad mi netko spomene koliko sam bila na početku...

jedino što mi je žao što iam punu okolinu cura koje toliko očajnički žele postati majke, koje su prošle i umjetne oplodnje i raznorazne operacije i zahvate i bez sreće su, sjetim se koliko su mi pričale kako bi više od ičega željele zatrudnjeti i dobiti bebicu, a eto, ja zatrudnjela bez ijednog pravog pokušaja (rezultat polu-pijanog izlaska)...

ajd, nije mi drago da se osjećaš toliko loše, ali sad se ja osjećam malo normalnije, jer vidim da nisam jedina koja svom trbuhu nije dala ime...

ako hoćeš, možemo se jadati jedna drugoj u inbox :D

Moje iskustvo...

Udala se, i ostalo nesto love nakon svadbe i ja i dragi odlucili da cemo malo putovati i potrositi te novce na sebe, svoja iskustva i uzitke buduci da nemamo svoj stan ni svoju kucu i nismo htjeli ulagati negdje gdje se ne mislimo zadrzavati...vec na medenom ostala trudna   Nista od nasih dodatnih putovanja...kao da mi je tijelo znalo i reklo samo sebi "sad si udana i sad mozes ostat trudna"  nije nam bio plan, trebala sam se i ja zaposliti i ici u podstanarstvo. nista drugacije nismo radili, osim sto smo se na medenom vise opustili, setali, uzivali po restacima itd. Osjecaj kad sam saznala? Strah, uzbudenje...malo smo sjedili u tisini i nevjerici, jednostavno nismo mogli shvatiti da se to uistinu dogada, mislila sam da ce me netko ustipnuti i da cu se probuditi...ali bila je istina. 

Nemamo svoj stan niti para za podstanarstvo, a novce od vjencanja sad trosimo na sobu, laminate...uredujemo si svoj kutak u tudoj kuci u kojoj nemamo pravo glasa cisto toliko da imamo svoj kutak mira. 
Valjda bu sve u redu, pretrpit cemo sve. Ipak, ljudi su nekad imali i manje i bili su zdravi, siti, suhi i sretni, a to je najbitnije  vec cemo se nekako snac za ostalo!

Poanta koju sam zaboravila napisati - nikad nisi do kraja spreman, rijetki su takvi! Ali cekati da ti se sve poslozi...I NE ZABORAVIMO DA ZIVIMO U HRVATSKOJ... ostarit cemo svi!  

Pozdrav, nisam htjela otvarati novu temu jer sam pronašla ovu iako vidim da je utihnula  md i ja smo neko vrijeme planirali dijete i to nam je uspjelo iz drugog pokušaja. Zamislili smo to tako da ja taman do kraja odstažiram i onda nastavljam raditi kod njega, sve lijepo. Nažalost, doslovno 3 dana prije nego sam saznala za trudnoću, stvari s poslom su krenule nizbrdo i mi se dogovorimo da bebu do daljnjeg nećemo imati, ali... Uglavnom, od dana kad sam shvatila ja plačem svaki dan..nikad nisam zamišljala da je imanje bebe idilično, znam što to nosi, ali ove okolnosti gdje je sve napeto su mi grozne i nikako mi nisu za bebu. U svem tome smo se i mi počeli jako svađati i ja se svaki dan preispitujem 'što sam to napravila' i sve mi se više čini da nisam spremna na odgoj djeteta. Ne želim ići na ab, ali nekad mislim da je to bolje od biti grozna frustrirana mama nekom. Žao mi je što sam takva, uvijek sam mislila da ću biti dobra mama, a sad imam samo najgore asocijacije na sve. Ne znam jesu to hormoni ili stvarna ja 

i da dodam, na bebu sam počela gledati samo kao na 'smetnju' u svom životu, što mi je užasno od mene jer nikad nisam bila takva