Nisam spremna za dijete

Reci ću ti samo jedno, hormoni su čudna stvar.. mi smo godinu i pol radili na bebici a kad je test bio pozitivan plakala sam u stilu a kaj sad?? Kao da beba nije planirana i kao da mi se to dogodilo negdje s nekim bez veze
Brzo me to prošlo, sad uživam u svojoj trudnoći
Pusti da sve ide svojim tokom, doći će sve na svoje 

Budeš vidjela kad na ultrazvuku na ekranu ugledaš sićušno biće kojem kuca srčeko  
Promjenit će ti se svijet a ne mišljenje 

A moji odnosi s mužem  (sada druga priča) rekao mi je da nisam nikad bila hladnija prema njemu i da nikad nismo bili odaljeniji nego tada kada sam zatrudnila.. užas kao da sam luda.. sada sam kak ono vele; u blaženom stanju 

ako ćemo o vanjskim faktorima, ja sam u situaciji o kojoj većina u državi samo sanja.
zaposleni i muž i ja, živimo u vlastitom stanu, imamo auto, bez kredita.
beba planirana, željena i "pravljena" 17.mj.
ushit nakon plusa prate svakodnevna propitkivanja, sva u stilu "što je meni ovo trebalo?".
hoću li moći bez kava s frendicama dogovorenih u 10min, bez putovanja, bez spavanja do deset ujutro vikendom?!
što ako se budem svađala s mužem, što ako dobijem postporođajnu depresiju, što ako se užasno udebljam?

i onda u biti shvatim. da me NE muče sve te stvari, ne bih bila normalna 
imati dijete je najveća promjena u nečijem životu.
donosiš na svijet biće koje će ti biti centar dok dišeš.
nikad više neće biti isto, ali zašto bi to drugačije što dolazi bilo lošije?
bit će groznih, napornih, izluđujućih dana.
ali na kraju ćemo one lijepe, mirne pamtiti.

kad smo pričale o spremnosti na djecu, rekla mi je jedna prijateljica (kojoj su klinci već školarci!) "da sam čekala da budem spremna i da se posloži sve za što sam mislila da je jako bitno za imati dijete, ne bih ni sada imala nijedno."

i vidimo se ovdje kad se odlučimo na drugo  

I najspremniji se use** kad vide + na testu 

 Hvala vam, malo ste me nasmijale..tako i ja svaki dan imam drugu paniku i razmišljam kako bi vjerojatno i te probleme s poslom i financijama i sve podnijela lakše da imam 19 godina i da mi se ovakva situacija dogodila tada.. ovako paranoja za paranojom   ali ljuta sam jer uvijek smo imali više nego dovoljno i sad su bile kao okolnosti kada je sve ok i paf! Ovako se osjećam tako neodgovorno i zamišljam crne scenarije gdje nemam novaca za normalne bebine potrebe, a znam da nisam mogla to predvidjeti 

Hvala hvala, za sad gledam neke slikice i tako, pokušavam shvatit da stvarno jesam trudna jer se tako ne osjećam, sve mi je još fiktivno osim briga 

Pozdrav!

I ja sam u sličnoj situaciji. Nedostaje mi netko za popričati. Trudna sam nekih 10 tjedana i osjećam kao da sam zatočena.
Nije da mi je sama trudnoća mrska nego situacija koja me okružuje i iz koje ne znam kako isplivati. Okružuju me sve krivi osjećaji - tjeskoba, strah, zabrinutost, puno misli...
Inače sam iz Hrvatske, a dečko je Slovenac.
Prije par dana smo otišli iz Hrvatske kod njegovih u Sloveniju gdje on inače živi.
On ima 34 ja 25.
Trudnoća nije bila planirana, Oboje smo nezaposleni, ja upravo na zadnjoj godini fakulteta te smo odlučili da odemo u Sloveniju jer će lakše on naći posao u kratkom roku.
Nikome za trudnoću nismo rekli. Sad ja se osjećam jako loše jer smo kod njegovih roditelja, koji su inače ok. Otac mu je malo težak čovjek ali ostalo ok,
Hvata me panika jer ne znam jezika, nisam u svojoj kući i nisam financijski neovisna, sve čega sam se uvijek bojala. Inače čitav studij sam prošla kroz rad, tako da mi ovo teško pada.
A i na njega mi se čini vršim pritisak jer mi sad treba posebno pažnje i malo sam nesigurna oko svega što je rezultiralo time da smo se udaljili.
U nekoliko dana otkad smo došli kao da se sve promijenilo.
A dijete je na putu...ja nisam spremna.