Mama bez mame

Moja mama je umrla nedavno, ja sam bila trudna par mjeseci... Veselila se unučetu i toliko je htjela biti baka, i voditi to dijete u šetnje...
NEMA JE... i toliko nisam svjesna još svega jer je prošlo 2 mj, ali mi fali... u situacijama sad kad mi treba podrška ili kad starci od muža imaju eskapade da ju čujem jer ona nije bila takva...
Fali mi jer znam da bi me ona podržala makar se ne slagala samnom, fali mi jer je bila odlična osoba i puno je radila na sebi, fali mi jer je stavila nas na prvo mjesto, fali mi jer bi se mogla vratiti k njoj da mi je teško.... fali mi njen savjet , fale mi svađe s njom, fali mi sve loše i dobro...

I moja mama se veselila i trudnoći, svekrva se ne veseli jer može biti svašta, ona se bu veselila kad se dijete rodi ... i ljuta sam i jadna sam ...

Uf... to su stvari koje ne biraš, nažalos
Nije mi sjelo da je nema, znam ja da je nema ali to nije na onoj razini kak bi trebalo biti...
Ali tješim se...ona me sad pazi na gore i radi za nas :)

Moja trudnoća i smrt moje majke desile su se u razmaku 15-20-tak dana...Živjele smo u različitim gradovima ali bi se čule 2-3 puta na dan i viđale što smo više mogle. Nije saznala da će postati baka...umrla mi je na rukama u besvijesnom stanju, bila je u bolnici... Bila sam van sebe, kao da lebdim iznad svega u nekom sivom košmaru. Bilo je to prije 5 godina i još se sjećam svake minute i za mene tada nemoguće odluke. Bila sam u crnini, i u duši i izvani i onda sam saznala za trudnoću. Imala sam noćne more da bebicu stavljam u crnu kutiju. Proplakala sam sate i sate i na kraju "razgovarala" sa mamom i izvinjavala se i plakala i objašnjavala satima da se ne mogu natjerati više obući crno. A znam ju i to njoj ne bi bilo bitno al kao da sam ju vrijeđala jer prošlo je tek par dana a ja u jednoj ruci držim crninu za mamu a u drugoj "nešto normalno, svijetlo" - nešto veselo za mali životić koji raste u meni---  Izgleda besmisleno ali to je bio moja muka u tom trenu, simbolika svega što se desilo tako iznenada. Dugo sam primala telefon u ruku i zastala jer više nisam imala koga nazvati. Svaki tren trudnoće i ovo vrijeme uz mog malog anđela osjećam veliku prazninu i puno sam puta plakala uz telefon jer mi je trebala pomoć, savjet ili bar mali razgovor ali s druge strane je bila samo tišina... Bilo me strah kako će ta tuga djelovati na bebicu u trbuhu i samo me to tjeralo naprijed, valjda zato sva bol tako dugo traje jer ju potiskujem od početka. Tužno je biti mama bez mame i usamljeno i nema zamjene ali pričanje pomaže, voljela bi da sam to prije shvatila...

Takoder izgubila majku u prvoj trudnoci. Kad sam bila dijete puno puta mi se ucinilo da me ta zena jednostavno ne voli, ali nisam si mogla pojmiti da jedna majka moze ne voljeti svoje dijete pa sam sve mela pod tepih. Kroz pubertet se taj odnos normalizirao, a sad kad sam ja mama dvije curice, i jos bez nje koja bi mi jedina umjela pomoc, znam tocno kako se ona osjecala. Ne mogu rec da ne volim svoju djecu ali vidim ih kao prevelik teret i jedva cekam da odrastu, samo do tad ode meni moja mladost. Mrzim biti majka. Zavele me romantike. Pa sad osudujte ne osudujte.. Nitko o tom ne govori, svi pumpaju pricu o divnoći i njeznosti i prekrasnoći.