Dakle moja priča sa potpomognutom oplodnjom je krenula u 6. mjesecu kada smo prošli prvi ciklus i trudnoća iz prvog puta sa mojih skoro 41 godinu. Čak ni pozitivna beta i prvi uzv nisu bili dovoljni da me uvjere da sam trudna. Prvi šok je bilo krvarenje zbog hematoma koje je trajalo punih 60 dana, ali moj bebać je bio pobjednik. Nakon toga mjesec dana mira i nešto manje stresa i nervoze. I onda opet problem infekcija mjehura, napravljena urinokultura nakon antibiotika i opet koji dan ok. U međuvremenu otkrivene promjene na grliću koje su ukazivale na CIN. I onda novi šok. Papa test koji je bio napravljen godinu prije nije bio uredan….iako mi je javljeno da sve štima. Cerviks se već počeo lagano skraćivati da bi na pregledu 25.11. bio 22 mm. 01.12. nakon 3-4 sata bolova poput srednjih menstrualnih vidim da je vrag odnio šalu i odlazim na HGP Rodilišta u Splitu. Otvorena 3 cm, kontrakcije krenule i stavljaju me na tokolizu, ali bez uspjeha. Sljedeće jutro kontrakcije svakih 5 minuta i otvorena 6 prstiju i vode me u rađaonu. Porod uredan, nakon 1 sata sam rodila svoju ljubav u 25. tjednu trudnoće. Stalno sam se nadala da će on biti malo čudo, kao što je bio od početka. 72 sata nakon rođenja moj anđeo više nije bio živ.
Sve je stalo. Ne vidim ni budućnost ni smisao.Otpuštena iz bolnice bez pružene psihološke pomoći. Razlog zašto moje dijete nije više sa mnom, još ne znam, a očajnički mi treba.
Treba mi savjet, potpora onih koji su prošli ono što i ja. Partner, obitelj i prijateljice me drže da ne potonem, iako bih ja najradije potonula.
Sortiraj odgovore
Najstariji