Velika tuga i žalost. Jako mi je žao roditelja. Ja sam rodila dvoje djece. Jedno sam dojila mjesec dana uz NAN, a drugo dva tjedna bez NAN-a. Oba puta sam dala sve od sebe da bi dojila, ali kada ti dijete ne dobiva na težini sve je jasno. Meni nitko ne vjeruje da nisam imala mlijeka. Patronažna sestra mi je tlak dizala dva tjedna, na svim tečajevima uopće ne spominju mogućnost da mama nema mlijeka. Koliko god mi je bilo teško, prestala sam se mučiti i psihički i fizički. Danas imamo dvoje zdrave i pametne djece i ne žalim za ničim, bez obzira što mi je tada bilo teško.
Strasno nesto. Da, u bolnici znaju pretjerivati s pritiskom na dojenje na ustrb zdravlja djeteta. I moj je u bolnici stalno plakao. Gledala sam djecu zena koje su bile sa mnom u sobi koja su samo spavala i jela, a moj je stalno plakao. Dok ih nisam trazila da mu daju bocicu. Poslije bocice prespavao je skoro cijelu noc. Mlijeka sam poslije imala na izvoz, ali tek od 4.dana, isto poslije hitnog carskog.
[daisypath.com]
[lilypie.com]
Žao mi je te majke jer gubitak djeteta je nešto najgore što roditelj može proživjeti, ali nije mi najjasniji članak majka govori da se prethodno dobro pripremala čitajući literaturu, isto tako gdje je patronažna služba, gdje su pedijatri da kažu da dijete ne bi smjelo biti gladno i da ako plače da je to uzrok. Netko je nešto morao reći.
Ni ja nisam imala početno dovoljno mlijeka ali mi nije padalo napamet dijete ostaviti gladno. Uvela sam mu adaptirano mlijeko na svoju ruku još u bolnici koja je isto tako prijatelj dojenja, a to nije značilo da a priori odbijam dojiti dijete.
Shvatila sam da je to u mom slučaju možda proces koji se tek treba razviti i nisam odustajala od dojenja i sad uspješno dojim.
Isto tako kada m je došla patronažna cjelodnevnim vaganjem djeteta zaključila je da nemam dovoljno mlijeka i da moram mu davati adaptirano sve dok to mlijeko ne nadođe. Ja sam ju poslušala, ali sam i pokušavala i dojiti dijete (dakle, najprije dojenje, a onda adaptirano mlijeko), a onda sam malo kasnije postepeno dijete skidala sa adaptiranog kako bi razvila to tzv. dojenje na zahtjev.
U mom slučaju to je bio proces i mislim da bi prvorotkinje to trebale znati i da bi ih u to trebalo uputiti stručno osoblje. Sigurna sam da bi neke majke u mom slučaju odustale od dojenja jer je bilo dana kada mi se činilo da mu moje mlijeko nije dovoljno i da ću morati prijeći na adaptirano. A sada mi se čini da je istinito ono što se nalazilo na plakatu u bolnici: “da svaka majka može dojiti i da svako dijete može sisati samo treba naučiti.”
Neopsivo mi je žao zbog ovoga što se dogodilo ovoj mami! :( Iz svega pročitaog zaključujem kako su naša rodilišta, naši doktori, naše predivne medicinske sestre stvarno predivne i brižne i Bogu hvala što jesu!! A sad ću reći i zašto…zato što su mene i moje bebe redovito obilazile, gledale kako papaju ciku, vagale ih i provjeravale imaju li urednu stolicu i tek kad je sve bilo super pustili su nas kući!! Upozorile su me da ukoliko vidim (ali nipošto ne diram) kako im se fontanelica udubila da su žedni. Kad sam rodila svoju prvu bebu, kao totalna neznalica koja nije pročitala niti jednu knjigu, kako je te godine bila nesnošljiva vrućina…unatoč dojenju svojoj sam bebi isto dala vodu za bebe na žličicu…tako da…nekad treba slušati i vlastiti instikt !! Jer što ti vrijede pročitane puste knjige ako neznaš postupiti po vlastitom instiktu!
Sortiraj odgovore
Najstariji