Prosječna dob udomitelja u posljednjem istraživanju bila je 51 godina, a dob djeteta prilikom smještaja 7 i pol, što je primjerenije odnosu bake ili djeda i unuka, nego odnosu roditelja i djece, kaže prof. Antonija Žižak s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta
Udomiteljstvo je oblik skrbi izvan vlastite obitelji kojom se djetetu ili odrasloj osobi osigurava smještaj i skrb u udomiteljskoj obitelji. Obitelj koju čine udomitelj i njegov bračni drug kao i članovi njegove vlastite obitelji, odnosno svi koji žive u zajedničkom kućanstvu, mora imati dozvolu za obavljanje udomiteljstva i zadovoljiti uvjete strogo definirane Zakonom.
"Hrvatska ima dugu tradiciju udomiteljstva, a pismeni zapisi sežu od početka prošlog stoljeća. Osim smještaja u udomiteljskim obiteljima, kod nas se paralelno razvijao i institucionalan smještaj za djecu bez adekvatne skrbi, za razliku od Slovenije, koja je od početka više razvijala udomiteljstvo. Iako u posljednjem desetljeću omjer ide u korist udomiteljskih obitelji, u Hrvatskoj je nažalost ipak puno više djece bilo smješteno u dječje domove. Zadatak nam je podići kvalitetu udomiteljstva, a cilj nam je da 80 posto djece bez adekvatne roditeljske skrbi bude u obiteljskom smještaju", kaže prof. dr. sc. Antonija Žižak s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu.
Posljednjih deset godina pozitivni pomaci
"Posljednjih deset godina mijenja se i stav stručnjaka koji su prije imali više povjerenja u institucije (dječje domove) nego u udomiteljske obitelji. UNICEF-ova kampanja 'Svako dijete treba obitelj' zasigurno je podigla svijest o važnosti udomiteljstva i motivirala nove udomitelje", kaže i objašnjava da građani imaju više povjerenja u informacije kada ih šalje UNICEF nego državna tijela.
Broj udomitelja i kvaliteta udomiteljstva u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske zadovoljavaju potrebe tih županija za udomljavanjem, dok je Dalmacija najsporije napredovala. U tom području interes novih udomitelja je najmanji, ali posljednjih deset godina pokazuju se pozitivni pomaci. Prof. Antonija Žižak tvrdi da je tome pomogao cijeli niz edukacija namijenjenih stručnjacima i udomiteljima i formiranje timova za udomiteljstvo.
Standardi kvalitete skrbi o djeci u Hrvatskoj postavljeni su na internacionalnoj razini, po preporukama Vijeća Europe i UN-a. "Preporuka je da je za djecu mlađu od sedam godina prioritetan smještaj u udomiteljske obitelji, a samo iznimno u dom. Udomiteljstvo je oblik skrbi koji pomaže da svako dijete vidi što je to obitelj i obiteljski život i na neki način odgovor na ono pravo koje svako dijete ima, a to je pravo na život u obitelji", kaže prof. Antonija Žižak te objašnjava da dijete s godinama svoje udomitelje počinje sve više doživljavati kao stvarnu obitelj.
Što djeca misle o udomiteljstvu?
UNICEF-ova publikacija "Što nam djeca govore o udomiteljstvu" pokazala je što djeca misle o udomiteljstvu. U istraživanju o dječjoj perspektivi udomiteljstva u Hrvatskoj sudjelovala su djeca koja su udomljena, djeca s iskustvom neuspješnih udomljavanja, a koja su sad u dječjim domovima, biološka djeca koja žive s udomljenom djecom te odrasli koji su kao djeca bili udomljeni.
"Istraživanje je pokazalo da su djeca svjesna zašto su udomljena te kažu da im je dobro u udomiteljskim obiteljima, iako su situacije odvajanja od bioloških obitelji svima jako teške. Ali djeca znaju da je dobro što su odvojena. Neka djeca iz istraživanja rekla su da im je bolje u dječjem domu, ali takvoj djeci zaštitni mehanizam su druga djeca", kaže prof. Žižak koja je i jedna od autorica publikacije.
Imidž koji je dugo pratio udomiteljstvo je iskorištavanje djece, pogotovo u ruralnim područjima.
"Sama djeca kažu da im rad na imanju ne smeta, oni to doživljavaju kao znak povjerenja i uključenosti u obitelj, da su zaista članovi te obitelji", kaže prof. Antonija Žižak i objašnjava da su sama djeca važni informatori. "Jedan dječak je s tako puno ljubavi pričao što mu je značilo kad su mu udomitelji omogućili da vozi traktor jer on se tada osjećao uključenim u obitelj. Teško je odrediti gdje je granica izrabljivanja i osjećaja uključenosti. To je stvar procjene, ali i dijete ima što za reći o tome, o svom doživljaju", naglašava.
Važnost veze s braćom i sestrama
Prema riječima same djece, to što imaju dvije obitelji, ne predstavlja im problem. Prof. Antonija Žižak ističe da je veza s biološkom obitelji djeci vrlo važna, a iako se njihovi roditelji nisu mogli brinuti za njih, mnogi odrasli koji su bili udomljeni, kasnije, kada su punoljetni, imaju kontakt s biološkim roditeljima. Odrasli koji su bili udomljeni naglašavaju važnost veze s braćom i sestrama, čak više nego s roditeljima.
Poželjna je praksa udomljavanje braće i sestara zajedno. "Djeca često sama traže da budu udomljena s ostalom braćom ili sestrama", kaže prof. Antonija Žižak i objašnjava: "Istinski doživljaj biološke obitelji počiva na vezi s braćom i sestrama, puno više nego s roditeljima, a to je i neka investicija u budućnost. I drago mi je što i Zakon vodi računa o tome jer to je u najboljem interesu djeteta".
Procjena motivacije
"Prosječna dob u posljednjem istraživanju o udomiteljima bila je 51 godina, a dob djeteta 7 i pol, što je primjerenije odnosu bake i djeda i unuka. U prosjeku se udomitelj postaje oko 40-e godine pa u Hrvatskoj nedostaju mlađi udomitelji", tvrdi prof. Antonija Žižak.
Kod udomitelja je važna procjena motivacije, a većina ih kao osobne razloge navodi dobročinstvo, ljubav prema djeci, želju za pružanjem doma, obitelji i sigurnosti djetetu.
"Udomiteljima je važno da se dijete osamostali i pripremi za samostalan život, što se malo udaljava od prvotne zamisli", tvrdi prof. Antonija Žižak i objašnjava: "Prvotni cilj je da dijete provede minimalno razdoblje u udomiteljskoj obitelji i da se što prije ponovno poveže i vrati u svoju biološku obitelj".
Posebna kategorija udomiteljstva je srodničko udomiteljstvo, kada su djeca smještena kod bliskih srodnika, bake, djeda, rođaka, a to se pokazalo kao poželjno za djecu. "Ta djeca uopće nemaju osjećaj da su smještena u udomiteljsku obitelj, već imaju osjećaj da su u svojoj proširenoj obitelji", kaže prof. Antonija Žižak.
Prije dolaska djeteta u obitelj, udomitelj mora pripremiti i vlastitu obitelj, a ako dijete ima posebne potrebe, mora se pripremiti i za to. "Svrha specijaliziranog udomiteljstva nije samo pružanje skrbi i obitelji, nego i prilagoditi se specifičnim potrebama djeteta", objašnjava prof. Antonija Žižak.
Potrebna mreža podrške udomiteljima i biološkim roditeljima
Kod udomiteljstva važno je zadržavanje koncepta biološke obitelji kao i održavanje i poticanje kontakta s biološkom obitelji. Zakon sve udomitelje obvezuje na redovit i čest kontakt te suradnju s biološkim obiteljima, a koja je u najboljem interesu djeteta.
"Takva suradnja zahtijeva visoku razinu komunikacijske kompetencije, a ako toga nema, javlja se međusobno neslaganje i optuživanje. Biološki roditelji često su puni otpora i ljutnje zbog odluke o oduzimanju djeteta. Takve situacije su emocionalno nabijene pa su sukobi očekivani. Zbog toga je potrebno osposobiti i udomitelje i biološke roditelje jer njihova međusobna suradnja mora ići u najboljem interesu djeteta", tvrdi prof. Antonija Žižak i naglašava važnost partnerskog odnosa udomitelja i Centra za socijalnu skrb, koji moraju davati stalnu potporu udomiteljima, a važna je i međusobna podrška udomitelja.
Stav udomitelja je važan, a ako je on sklon poticanju kontakta s biološkim roditeljima i kad ima pozitivno mišljenje o tome, tada i dijete ima veći interes za kontaktom s biološkim roditeljima.
U Hrvatskoj je prosječan boravak izvan vlastite obitelji oko deset godina. Takav višestruki smještaj obuhvaća premještanje u ili iz doma i u udomiteljske obitelji. Selidbe iz jedne obitelji u drugu ili dom velike su traume za djecu. "U slučajevima kad dijete odlazi iz udomiteljske obitelji, radi se o gubicima – kod udomitelja, ali i kod njegove biološke djece jer im je otišao brat ili sestra, posebno ako misle da je dijete otišlo tamo gdje će mu biti gore. Nošenje s tim gubicima izuzetno je teško i u tim slučajevima važno je da postoji mreža podrške svima uključenima", kaže prof. Antonija Žižak.
