Duško Ilijević ime je koje se odnedavno počelo pojavljivati u medijima, i to kao - Striček Duško. Ovaj zagrebački waldorfski odgojitelj pokrenuo je u rujnu profile na Instagramu i TikToku, gdje jednostavne i zanimljive savjete, mišljenja i komentare o odgoju. Na oba profila ima već gotovo 50000 pratitelja koji reagiraju vrlo pozitivno na njegove snimke, dok na Instagramu svake srijede snima live prijenos u kojem sudjeluje i više od tisuću ljudi. Morali smo - i željeli - i mi razgovarati s njim!
Striček Duško, o Vama sad već lagano bruje mediji, mnogi su za Vas čuli, prenose Vas i izvan Hrvatske, dijele se linkovi... Je li to i bio cilj koji ste imali na umu? Odnosno, jeste li priželjkivali tako nešto ili se to jednostavno dogodilo?
Da izgleda da sam nabasao na onih 15 minuta koje je Andy Warhol spominjao. Kako mi se dosta toga na prvi pogled dogodilo slučajno u životu tako je bilo i sa striček Duško profilima. Nisam očekivao toliku popularnost i nije mi bilo na kraj pameti da će zajednica rasti ovom brzinom. Drago mi je vidjeti da roditelji, ali i ostali, uključeni u razvoj i odgoj djece rado slušaju što imam za reći. Samim tim je već neka moja potreba da pomognem ispunjena. Ono što je bila intencija je, stvoriti kanale za podršku i savjetovanje roditeljima i ostalim zainteresiranim pojedincima. Samim tim mi se, da tako kažem, želja i ispunila.
Nije danas neka egzotika biti influencer, odnosno imati svoj kanal - mnogi to sasvim logično požele, ali recite nam iskreno je li Vaš kanal bila isključivo Vaša ideja kojom ste iznenadili sve ili ste s ekipom pričali neko vrijeme o tom? I kako se osjećate sad kad ste se ipak malo uhodali?
Ideja za djelovanjem je dugo bila prisutna, ali ideja za tim da nađem način na koji bih mogao svoje znanje podijeliti, ne ideja da imam profile ili kanale. Kroz razgovore s prijateljima i bliskim ljudima sam se odlučio na ovaj korak. Isprva mi uopće nije bilo ugodno stati pred kameru, i sad ću ja tu kao nešto pričati, i onda još i objaviti, izložiti se kritičkom oku široke javnosti. Sada snimanje ide jednostavnije jer uloviš taj neki grif, ali i dalje prije svake objave nisam siguran na kakvo će tlo pasti ta ideja koju nudim u videu. Sve vezano uz profile radim i vodim sam, nema tima ljudi koji to planira objavljuje i vodi, ili mi govori kada što treba ići „van“ i u kom formatu.
@stricek_dusko Zašto je ‘screen time’ postao novi ‘idi van i igraj se’… evo ti nešto za razmislit’ Screen time je toliko primamljiv i privlačan da izaziva ovisnost. Toliko zaokuplja da ništa drugo… NIŠTA DRUGO… nije ni približno toliko stimulativno. Naizgled zabavno, a zapravo neopisivo zastrašujuće. Ne moraš ništa raditi, a radnja se dešava pred tvojim očima. Ali shvati: Moraš mu poklonit dosadu jer mu tako poklanjaš mogućnost da otvori vrata prema razvoju svih svojih potencijala. Mobitelom ta vrata toliko zalupiš da boli! Dosada potiče kreativnost, samostalnost, razvija maštu. Tvoje dijete treba priliku da samo otkrije što ga zanima, da samo pronađe rješenje za svoju dosadu. Zato, sljedeći put kad ti dijete kaže da mu je dosadno, ne pružaj mu mobitel. Pruži mu priliku da se samo zabavi, da samo istraži, da samo raste. Jer, vjeruj mi, dosada može biti najbolji poklon koji ćeš mu ikada dati. #dosada #mobitel #sloboda #screentime #ekrani #slobodnaigra #roditelji #roditeljstvo #izazovi #modernavremena #odgoj #balans #stricekdusko #fyp #viralvideo #savjeti #tipsandtricks ♬ original sound - Striček Duško
Vrlo jednostavno i vrlo komplicirano pitanje: što biste željeli postići videima koje snimate i što bi Vas usrećilo u tom pogledu?
Točku aktivacije kritičkog promišljanja i propitkivanja! Da se zapitamo ZAŠTO nešto odlučujemo davati/govoriti/posredovati djetetu, kakva je dugoročna posljedica tih naših djela, prije svega na osobnoj razini a posljedično i na dijete, obitelj, i tako dalje. Želja mi je ponuditi sadržaj koji može pokrenuti dublje promišljanje o odgoju, možda osvijestiti i navesti na akciju i reakciju. Zaboravili smo slušati unutarnji moralni glas i sud i često umjesto da poslušamo taj svoj osjećaj posežemo za vanjskim savjetom koji može i ne mora biti ispravan. Da, ja jesam dio tog vanjskog savjeta koji je još jedan u nizu koji tu sad daje kao neke savjete, ali želim potaknuti svijest da imate sposobnost promisliti i zaključiti je li savjet koji dajem ispravan i pravi za vas i vašu situaciju! Trudim se davati neke dosta općenite praktične savjete iz prakse koji mogu pomoći u svakodnevnim situacijama. Bilo bi krajnje neodgovorno od mene govoriti – ovo napravite jer to 100% pali! Takvih savjeta se trebamo čuvati, o čemu god se oni odnosili, osim možda uz egzaktne znanosti, ili kulinarske vještine!
Odgojitelj ste već 20 i nešto godina. Je li klišej reći da je u Vašoj struci puno, puno tog drukčije nego na Vašim početcima? I budite iskreni - je li sve teže?
Pa činjenica je da se sve mijenja i samim tim od nas prosvjetara zahtijeva konstantnu promjenu i samoodgoj za primjenu naših vještina da budu od najbolje pomoći novim generacijama. Kako starimo, s vremenom se čovjeku sve teže mijenjati, to je činjenica, ali ako smo ovo prepoznali kao poziv onda je ta promjena imperativ i izazov da bismo bili što bolji u onome što radimo. Prosvjetari su oni koji prosvjetljuju tminu, pronose svjetlost znanja, lučonoše, oni koji pokazuju put… i onda… ako mi svoje svjetlo zaboravimo održavati bistrim i jasnim onda nam uzalud trud. Da ne filozofiram previše – da, teže je, ali prije svega jer se ljudski razvoj, i razvoj svijesti mijenja a kurikulumi, programska usmjerenja, navike, ostaju iste. Pedagogija je jedna elastična forma koja mora biti fleksibilna da bi bila učinkovita u svakodnevnom mijenjajućem svijetu.
Je li danas teže s djecom ili s roditeljima? Znamo da je Vaše zanimanje divno, ali, budimo realni, teško je na toliko razina. Kad Vam bude najteže?
Teško je čovjeku podići 1000kg ako nema pomoć. S roditeljima i djecom je izazovno, sa svakima na svoj način. I sa svakom osobom, a pri tom mislim i na dijete, i na roditelja, i na kolegice i kolege; za sve njih trebamo imati, da tako kažem, personalizirani pristup. Svakoga od njih dočekati i ispratiti s poštovanjem i tolerancijom koliko god to ponekad iziskuje velike napore. Iz tog aspekta je vrlo zahtjevno jer stavlja veliki pritisak na duševni i duhovni dio našeg bića. Najzahtjevnije bude kada smo energetski nisko a dogodi se situacija kada se od vas očekuje još onaj dodatni atom snage – kada je dijete u afektivnim stanjima, bolesno, kada se dogodi neka povreda. Isto tako i fizički je naporno, pogotovo rad s jasličkim uzrastom jer ima jako puno fizičkog napora i rada u otežanim uvjetima poput neprirodnog pognutog držanja tijela, velikog broja djece u skupinama. Sustav radi da se ti brojevi smanje, ali svjesni smo činjenica da se to na žalost neće brzo promijeniti. Opet nam predstoji nova izborna godina i obećavat će se novi vrtići, ali u tim vrtićima (ako i budu izgrađeni) neće imati tko raditi jer je deficit odgojitelja na tržištu rada. Ipak, unatoč svim tim datostima u kojima se mi odgojitelji nalazimo i dalje spremno i s ambicijom svakog radnog dana odlazimo na ponovni susret našoj djeci.
Što biste rekli, koja je najčešća pogreška koju roditelji danas rade u odgoju?
Raskorak između naših (odraslih) očekivanja, i realnih mogućnosti i sposobnosti djeteta u određenoj dobi. Uz to svakako zatrpavanje nekvalitetnim i nepotrebnim sadržajima, prevelik naglasak na ranu intelektualizaciju, ubrzavanje odrastanja i oduzimanje djetinjstva kao neizmjerno bitnog temelja kompletnog čovjekovog života. Moramo osvijestiti pretjeranu izloženost ekranima, ili da parafraziram premalenu izloženost roditeljima i ljudskosti! Te kvalitete niti jedan ekran ne može posredovati.
Čini nam se da je onaj Vaš video o tom zašto nas djeca zapravo ne slušaju obišao puno 'adresa'. Zvuči tako logično! Previše pričamo, ukratko, a premalo im dajemo da osjete posljedice neučinjenog. Kako bi trebao teći jedan takav razgovor i „postupak“ ako dijete, na primjer, treba pospremiti sobu, a nikako da to učini?
Pa ne treba biti razgovora, hahaha maleno dijete ne može sudjelovati u razgovorima i beskrajnim objašnjavanjima – nisi pospremio igračke – onda ih više nema! U tim situacijama je uputa, kratka i jednostavna, a opet topla, podržavajuća i jasna, potrebnija od beskrajnog objašnjavanja. Kutija, ili već nešto, u koju će roditelj pospremiti stvari koje su nepotrebne je obavezan dodatak svakom domu – a ne plišanac koji pjeva i koji će ga naučiti brojati, ili sve o emocijama, za to ima mamu i tatu! Nemojte se ponavljati, najnormalnijim tonom recite nešto što je bitno jednom, dva ili tri puta i nakon toga akcija! Da bismo dobili reakciju koju želimo i očekujemo. Znate li definiciju gluposti – ponavljanje iste radnje s nadom da će donijeti drugi rezultat! Pa nitko ne želi ispasti glup! Isto tako… za održavanje pedagoškog reda je dobro imati manje igračaka, a ne izobilje, mirnije boje a ne kričave,… djetetu treba mir i uravnoteženost a ne kakofonija senzornih impresija koje lupaju po svim osjetilima!
Popuštamo li previše djeci? Stavljamo li ih na pijedestale bez dovoljno opravdanog povoda?
Vrlo kratko i jasno - DA!
Odgoj danas je na puno načina poboljšana verzija nekih stilova odgoja iz prošlosti, posebno kod nas „na brdovitom Balkanu“ i posebno kad govorimo o batini koja je izašla iz raja. No, ima li nešto što biste izdvojili kao primjer da su roditelji prije ipak radili bolje nego danas? I to instinktivno, jer tada nije bilo interneta i 58 opisanih stilova roditeljstva…
Spomenuo sam već, vjerovali su svojoj intuiciji! Spominjao sam često na svojim kanalima da smo generacija kojoj su roditelji, bake, djedovi, dobar dio našeg odrastanja govorili što i kako da napravimo. Nerijetko su to činili za nas… e sad, u našoj odrasloj dobi smo naučeni i spremni bespogovorno više vjerovati izvanjskoj uputi (stranca?!?) nego unutarnjem osjetu! Da se razumijemo, taj unutarnji osjet ne mora nužno biti svaki put ispravan – u nedoumicama se treba posavjetovati, ali sa stručnjacima – kada vas boli zub ne idete vulkanizeru jer vam je, eto, prvi izašao na internetskoj pretrazi jer se igrom slučaja preziva Zubić.
No, kazne i razne metode kažnjavanja nisu bile svijetla strana tog razdoblja… Kako se danas postaviti kad su u pitanju kazne – ili bolje rečeno „posljedice“? Koje bi bile neke smjernice za izricanje posljedica?
Posljedice, ili ako baš hoćete, kazne, bi morale biti logične. Objasnite mi kako je logično povezano da ako dijete ne pojede ručak do kraja, onda neće smjeti, recimo, imati svoj dogovoreni screen time ili neće moći na igru kod prijatelja, ili ići prespavati kod bake? Isto možemo reći i za ako ne objesi jaknu, opere ruke, pospremi igračke… Svaka situacija u kojoj imamo potrebu korigirati ponašanje isto mora odgovarati nama odraslima na onaj zašto to želim korigirati. Preduvjet je poznavanje djeteta i razvojnih faza kroz koje prolazi. Ako je kućno pravilo da se svi izuvamo po ulasku u dom onda se prije svega mi toga moramo pridržavati, a onda inzistirati na tome da i dijete to uradi.
Što djeci danas najviše nedostaje? I kako im to pokušati nadoknaditi?
Pa ja bih rekao ljudska toplina i blizina bitnih odraslih koji im posvećuju vrijeme. Dam se kladiti da pitate dijete koga želi uz sebe na rođendanu da bi dobar dio njih odgovorili mamu i tatu. Naravno bez da implicirate da bi tu trebala biti neka igraonica ili prijatelji iz vrtića, škole,… Većina djece vam zapravo ne voli ultra glasne situacije s hrpom slatkiša, glasnom glazbom, balonima. To govorim iz vlastitog iskustva i promatranja djece s kojom sam radio.
Pri ovom posvećenom vremenu ne mislim na ono, evo mi smo sad skupa ja gledam utakmicu a ti si na svom tabletu pored mene, ili ja sam s frendicom na kavi a ti si u igraonici trgovačkog centra i vidim te krajičkom oka kroz staklo. Mislim na posvećeno vrijeme koje dijelimo u zajedničkoj interakciji… nešto posvetiti – dati nečemu oličenje svetosti – sama riječ ima i onaj duboki duhovni prizvuk.. pa neka i bude tako!
Zašto baš waldorfski princip odgoja? U kojem trenutku ste se odlučili baš za taj i koja je najveća prednost takvog odgoja djece?
Isključivo zato što ja osobno za sebe i svoje odgojne metode u toj pedagogiji vidim cjelinu potrebnu današnjem djetinjstvu. Tijekom svoje izobrazbe sam u tim profesorima vidio najveću kvalitetu onoga što jedan učitelj može prenijeti na svoje učenike – cjelovit pristup, promišljen i svrhovit, a ne puki transfer nabubanih informacija koje mi netko pokušava uliti u mozak! Kako čitav život učimo oponašanjem i ugledajući se u modele tako valjda i ja nastojim kroz svoje djelovanje kao odgojitelj biti što bolji primjer vrijedan oponašanja, baš kao i ti moji profesori, ali i roditelji i okolina koja je na taj blagotvorni način ostavila impresiju na mene.
@stricek_dusko 🛑 Roditeljstvo NIJE demokracija. 🗳️ Ako mislite da je, pripremite se za šok. ⚡ Neke odluke su jednostavno prevelike da ih prepustite djetetu na izbor! #razmislite #demokracija #odgoj #sloboda #granice #stricekdusko #vrtic #skola #pedagogija #zagrebtiktok#hrvatska #fyp #viral ♬ original sound - Striček Duško
Koliku ulogu u tom igra priroda? Koliko gube djeca koja ne provode dovoljno vremena na otvorenom?
Koju ulogu u našem životu općenito ima priroda? Ako smo spremni svjesno dijete odcijepiti od kontakta s prirodom jer je vani hladno, blatno, vruće, ne da nam se, daleko je otići do tamo negdje, zamorno nam je, lijen sam ga (dijete) preoblačiti… onda ga isto tako možemo izolirati od zraka koji udiše, namirnica koje konzumira… jer su i one dio prirode. Sputavanje kretanja djeteta (a pogotovo kretanja u prirodi) je izrazito štetno. Dijete je biće pokreta i nije mu u prirodi mirovati. Po MOM mišljenju dijete koje boravi u prirodi (parkiću, dvorištu…) dokle god je taj boravak siguran i nesputan, ono će zadovoljiti sve svoje prirodne potrebe za kretanjem kroz istraživalačku funkcionalnu igru – kroz trčanje, skakanje, penjanje, provlačenje, puzanje, padanje… da i padanje! Da bismo se znali ustati preduvjet je da smijemo i znamo pasti, doslovno i preneseno. Na kraju krajeva, koliko se sjećam, boravak u šumi ili parku je poprilično „besplatniji“ od bilo kakve igraonice, sportića, treninga…
A kad i jesu na otvorenom, imaju li djeca dovoljno slobode ili im previše „visimo za vratom“ i upozoravamo? Nisu svi roditelji isti, naravno, ali neki su principi jako česti…
Da, premalo je slobode u njihovoj igri. Moraju se moći probati popeti, ili potrčati ili poigrati blatom! To mora biti dio odrastanja. Je li vam palo na pamet zaustaviti ih u pokušajima prohodavanja kada je bilo vrijeme za to, jeste li tad odlučili da to nije za vaše dijete jer bi se moglo povrijediti, pa nek' ono glumi zmiju čitav život? Naravno, ima i divnih primjera i drago mi je da postotak roditelja koji svjesno promišljaju i posreduju aktivnosti raste, ali daleko smo od toga da su u većini. Biti roditelj nikako nije lak zadatak. To je cjeloživotni poziv u kom se zahtijeva svakodnevan rad na sebi. Svakog dana biti zahvalan na sve što se taj dan dogodilo i usnuti s željom i nastojanjem da ćemo sutra bili što bolji sebi, svojem djetetu i svojoj obitelji!
S druge strane, što biste poručili roditeljima koji kažu „ali ja njemu/njoj ne mogu ništa“ kad pričaju o nekom neprihvatljivom ponašanju svog djeteta? Sigurno ste to više nego jednom doživjeli…
Znate što je velik problem – od velikog utjecaja okoline koja će govoriti što sve ne smijemo raditi kao roditelji ili odgojitelji nesvjesno smo došli u stadij gdje se bojimo vlastite djece! Odrasla osoba je odgovorna za odnos s djetetom, i mi odrasli preuzimamo odgovornost. Neozbiljno je dati djetetu moć odlučivanja, to je preteško breme za to malo biće. Čak bih se usudio reći da možda ta roditeljska ponašanja idu u smjeru zlostavljanja jer u konačnici ne donose ništa dobroga. Roditeljsko - dječji odnos nije odnos ravnopravnih partnera, niti je prijateljski u kontekstu prijateljstva dvaju odraslih pojedinaca. Mi odrasli biramo i procjenjujemo to nešto kao najbolje za naše dijete i uz tu odluku moramo stajati, čak i kad dijete negoduje, čak i kad protestira i baca se po podu... čak i kad tu odluku teško donosimo a svjesni smo da je ispravna. Da se tako ponašamo od prvih, najranijih dana, onda biste mogli izbjeći to da „mu/joj ne možete ništa“. Možda zvuči grubo ali to ne znači da nije istinito. Odnos između roditelja i djeteta mora i može biti pun ljubavi, poštovanja i uvažavanja, čak i u tim situacijama koje su potencijalno nelagodne. Nikad nije kasno za uvođenje dobrih navika! Samo treba trud, dosljednost i upornost… „samo“
Granice postavljamo jer svoju djecu volimo, kazne dajemo u trenucima slabosti i straha i nemoći. Pročitajte si to sad još jednom.
@stricek_dusko 💰💰💰Želiš li stvarno znati tko je bogat a tko siromašan? Onda ne gledaj etikete, gledaj stavove. Svaka etiketa može sakriti samo površinu, ali tvoj stav otkriva tvoju stvarnu vrijednost. Razmisli što prenosiš djetetu kao bogatsvo! Klikni na video i saznaj zašto. 👀👊 #stricekdusko #roditeljstvo #bogatsvo #siromastvo #vrijednost #osvjestavanje #razmisli #odgoj #uzor #oponasanje #ocekivanja #vrtic #skola #pedagogija #odgojitelj #samosvijest #realitycheck #hrvatska #balkan #zagrebtiktok #fyp #madewithveed ♬ original sound - Striček Duško
Kažu da ste slučajno završili na Pedagoškom fakultetu… Biste li ikad mijenjali tu slučajnost i možete li se zamisliti u bilo kojem drugom zanimanju?
Ne bih ju mijenjao, neke stvari u životu nam se trebaju dogoditi. Osobna su mišljenja vjerujemo li ili ne u slučajnosti, o tome uopće ne želim diskutirati. Moje stečene diplome ne definiraju mene kao osobu, ne ograničavaju moju znatiželju prema okolnom svijetu. Imam pravo okušati se u svemu što poželim (naravno s vlastitim moralnim sudom i prosuđivanjem), pa se tako dugo godina bavim i glazbom i dizajnom i poduzetništvom. Za ono što osobno prepoznajemo kao bitno ćemo se truditi dok u tome ne uspijemo, ponekad je to fakultet, ponekad su to hobiji, ponekad je to i osvajanje i igre zavođenja osobe u kojoj prepoznajemo svog životnog suputnika. U svim tim situacijama, nekad svjesno nekad nesvjesno izgrađujemo sebe da bismo se prometnuli u bolje, konkretnije i cjelovitije osobe! I ta unutarnja motivacija, regulirana vlastitom moralnošću, je jedino relevantna, osobni rast i napredak kreću radi mene a ne radi publike koja može i ne mora promatrati moj rad i trud.
Striček Duško. Dajte da riješimo te dvojbe 'teta i stričeka'. Znamo svi da je zanimanje - odgojitelj. Često se spominje kako 'teta i striček' zapravo nije naziv na mjestu, a nama se čini baš simpatično i toplo. Vama 'striček' ne smeta, čini se, dapače! Što Vama predstavlja to 'striček'?
Striček je moja titula koju ponosno nosim u odnosu s djecom, u vrtićkoj dobi stvara kod djeteta bazu onog digniteta koji će s vremenom prerasti u učitelj ili profesor. Daje nam određenu distancu i međusobno poštovanje u odnosu. Nismo prijatelji, ali smo posrednici prijateljskog ozračja, podržavajuće i afirmativne sredine koja, uz naš model, odgaja, skrbi i njeguje stvarajući optimalne uvjete svakom pojedinom djetetu za siguran rast i napredak. Taj termin je djetetu prepoznatljiv kao topao i blizak. Takav odgojitelj treba biti bez obzira na spol. Termin striček se u nas transformira zavisno o regiji u kojoj dijete odrasta, u ovom kraju Hrvatske je striček, na obali je barba, u Slavoniji čiko…
Važno za napomenuti je da za roditelje koje susrećem mogu biti samo odgojitelj u odraslom razgovoru u kojem ne sudjeluje dijete. Kada su djeca u blizini tada sam striček. Isto kako nije u redu da se ja njima obraćam s mama ili tata. Ja svoje roditelje imam i jedino oni u mojim očima zaslužuju da ih tako zovem i da im nadjenem tu najuzvišeniju titulu koju dijete može izreći, bez obzira koliko imamo godina.
