Trebamo li s djecom razgovarati baš o svemu? Evo što misli psihologinja i stručnjakinja za roditeljstvo!
Djeca često pomiču granice izdržljivosti vlastitih roditelja, no neke stvari roditelji bi trebali uistinu preskočiti te se suzdržati izgovoriti. Naime, neki od komentara roditelja mogu im ostati u pamćenju i kad odrastu te postati svojevrsne traume.
Angela Karanja, psihologinja i stručnjakinja za roditeljstvo objašnjava da se ponašanje, vrijednosti, uvjerenja i stavovi lako prenose kroz promatranje, slušanje i oponašanje drugih, najčešće roditelja. I mnogi drugi bihevioristički psiholozi sugeriraju da čak i u svakodnevnim, običnim situacijama postoji pasivno upijanje informacija iz okoline. Istraživanje na nekoliko tisuća djece pokazalo je da djeca bez izuzetka preuzimaju roditeljske reakcije i u međuljudskim odnosima, a psiholozi tvrde da, kada vam se ne sviđa ponašanje vašeg djeteta, ne počnete ga odmah grditi i kažnjavati. Razmislite ponašate li se i vi slično.
"Kao mladi ljudi s još nerazvijenim mozgom, djeca nemaju mentalne spretnosti i kritičkog stava da preispitaju ono što im se predstavlja te da razaznaju je li to dobro ili loše. Što je dijete mlađe, posljedice su strašnije. Podsvijest je otvorena i subjektivna za sve vrste sugestija prije sedme godine. Djeca ne razmišljaju, a pogotovo ne objektivno", pojasnila je za The Sun.
Psihologinja objašnjava da djeca tek nakon sedme godine počinju učiti razmišljati svojom glavom. Ali i tada nastavljaju slijediti primjer svojih roditelja, osjetljiva su na svoju okolinu, posebno na onu najbližu. Zato stručnjakinja iznosi nekoliko tema o kojima nikada ne biste trebali razgovarati pred svojom djecom.
Ako želite zadržati svoju djecu na pravom putu, pročitajte o čemu nikada ne biste trebali razgovarati sa svojom djecom.
Samoodbacivanje i samoprijezir
Roditelji pred djetetom nikad ne bi trebali negativno govoriti o sebi samima. Neki od primjera fraza koje treba izbjegavati su "ne mogu ništa učiniti kako treba", "ja sam promašen slučaj", "debeo/la sam", ružan/na sam". "Dijete vas smatra vođom, a koliko pozitivno možete utjecati na njega kada nemate vjere u sebe? Vi tada demonstracijom učite dijete da je u redu ne vjerovati u sebe", ističe Karanja.
Kritiziranje vašeg ili tuđeg izgleda ili komentiranje težine
Pozitivna slika o tijelu često je povezana sa samopoštovanjem i zdravim ponašanjem. Znamo da djeca uče gledajući i slušajući. Kritiziranje vlastitog tijela ili tijela drugih pred djetetom može se činiti bezopasnim jer nije usmjereno na vaše dijete, ali djeca često prisvajaju te poruke i one mogu početi utjecati na način na koji doživljavaju sebe.
Uspoređivanje s drugima
"Uspoređivanje s drugima može dovesti do toga da dijete obezvrijedi sebe ili druge. Govoriti djetetu da u usporedbi s nekim drugim nije dovoljno dobro demoralizira i potiče depresiju, a može dovesti i do nepoštovanja drugih", tvrdi Karanja.
Stereotipni komentari
Dječaci ne plaču ili djevojčice mirno sjede su stereotipni komentari koji su vrlo štetni. "Zamislite da djetetu stalno govorite da se ne izražava. Dijete nauči biti tiho, pristaje na sve, ne sluša svoju intuiciju. Što se događa kada takvo dijete bude zlostavljano? Ono šuti i ne plače jer vjeruje da to tako mora biti. Djeca itekako mogu patiti zbog stereotipnih uvjerenja koja su im prenesena", pojasnila je.
Strahovi
Psihologinja savjetuje da pred djecom nikad ne razgovarate ni o novcu i brigama o bolesti jer djeca modeliraju živote svojih roditelja i kao roditelji tumače svijet. Kada su roditelji uplašeni i govore o novčanim brigama, prenose te strahove na djecu. "Dijete će takve teme samo opteretiti i učiniti ih zabrinutima, a to su obveze odraslih koje djeca ne mogu ublažiti. Kad roditelji djeci govore o brigama odraslih, stavljaju ih u bespomoćan položaj za koji se zna da ometa normalan razvoj djeteta", upozorila je.
Razočaranje zbog djetetovog postojanja
Izjave poput "nikada se nisi trebao/la roditi" nikada se ne bi smjele izgovoriti djeci.. "Djetetu se ne smije narušavati samopouzdanje, samopoštovanje i identitet. Kao psiholozi, znamo da uvjerenja ljudi imaju dubok učinak na njihovo poštovanje i sposobnosti. Dakle, kada roditelji prenesu obeshrabrujuća uvjerenja na svoju djecu, čak i ako im govore da nešto ne mogu, djeca vjeruju da su nesposobna", pojašnjava psihologinja.
