Znamo da su djeca različita, ali i da njihov razvoj i ostalo ovisi donekle o tome jesu jedinci, jesu li starija braća/sestre ili možda najmlađi. Istina ili mit, nije posebno bitno, ali nešto istine u tom ima, rekli bismo.
Prvorođena djeca imaju 30 posto više šanse postati menadžeri i zauzeti rukovodeće položaje, a djeca jedinci kreativnija su od drugih i s njima se lakše dogovoriti. Ovo su rezultati dvije odvojene studije objavljene nedavno. Prva je studija provedena u Švedskoj, dok su u drugoj proučavana djeca u Kini i obje su dokazale, ustvari, isto: naši vjerovanja o djeci na temelju redoslijeda njihova rođenja nisu baš bez razloga takva.
Švedska studija koja je uključivala samo male Šveđane, utvrdila je da je za prvorođenu djecu veća šansa da će ustrajati na školovanju, odrađivati zadaće, te da imaju veći kvocijent inteligencije. Razlike među djecom u jednoj obitelji temelje se na dinamici obitelji u ranim djetetovim godinama. Logično, kad je prvo dijete samo, roditelji će s njime provoditi više vremena, dok će se kasnije pažnja i vrijeme dijeliti na broj djece u obitelji.
Borbom do kreativnosti
Osim tog, kad se djeca kasnije bore za roditeljsku pažnju, ljubav i stvari poput sladoleda ili igračaka, rade to na različite načine. Najstarija braća će za to najčešće izvući kartu svoje snage, sposobnosti na osnovi činjenice da su najstariji. Mlađa braća i sestre će, s druge strane, morati posegnuti za nešto kreativnijim strategijama da bi dobili pažnju ili nešto što žele.
S druge strane, studija provedena u Kini pratila je djecu jedince, a proučavali su čak i snimke mozga. Bihevioralnim testovima pokazali su da su jedinci imali uglavnom prosječan kvocijent inteligencije, nisu baš spremni za dogovor, ali su pokazali nešto višu razinu kreativnosti.
Naravno da ovakve studije nisu uvijek i isključivo točne, ali čini nam se da su rezultati upravo u skladu s onim što bismo i očekivali. Nije lako, logično, odrediti jesu li uzroci i posljedice zapravo uzrokovani nekim drugim čimbenicima, ali zgodno je znati za ovakve studije.
Između ostalog, testovi kvocijenta inteligencije, na kojima se temelje ove studije, zapravo su nedovoljno dobar pokazatelj intelekta i osobnosti. Pokazuju samo je li osoba izvršila zadatak u testu, a ne i što sve osoba može napraviti općenito.
