Iako je to zadnje što nam u pubertetu pada na pamet, čini se da bi upravo dobar odnos s roditeljima mogao biti najbolji pokazatelj toga kakav će nam biti društveni život kasnije u životu.
Malo je tog što tinejdžerima zvuči grozno i odbojno kao što je to druženje s roditeljima. Ipak, čini se da to ima itekako puno prednosti na tog istog tinejdžera i njegov život kasnije. Mi to znamo, iako nemamo dokaze, ali zato je znanost za to pronašla dokaze, odnosno provela istraživanje na ovu temu. Čini se da tinejdžeri koji imaju dobar odnos s roditeljima, kasnije u životu imaju bolji društveni život.
Studija kojom su dokazali ovo objavljena je u časopisu JAMA Pediatrics, a otkrila je da je blizak i brižan odnos s roditeljima tijekom osnovne i srednje škole povezan s nizom pozitivnih društvenih događaja i dva desetljeća kasnije. Ove su rezultate temeljili na proučavanju nekoliko parametara, a to je: tri ili više bliskih prijatelja ili druženja barem jednom tjedno.
Otkrili su da su bolje povezani u odrasloj dobi, bili oni koji su u mladosti osjećali najjaču povezanost s obitelji, i to dvostruko više nego oni koji nisu osjećali tu povezanost.
"Skloni smo razmišljati o usamljenosti u odrasloj dobi ili niskoj društvenoj povezanosti kao o nusproduktima individualnog izbora ili društvenih struktura odraslih", rekao je dr. Andrew Garner, pedijatar i istraživač na Sveučilištu Case Western Reserve, koji nije bio uključen u istraživanje, za New York Times. Ova studija, s druge strane, "tjera nas da razmišljamo razvojno."
Znanost već dugo zna da dobar snažan odnos roditelja i djece ima izravne posljedice na odraslu dob, ali većina studija proučavala je unutarnju stranu tog - samoprihvaćanje ili osjećaj svrhe, a ne vanjske dimenzije poput zadovoljstva odnosima.
Dr. Robert C. Whitaker, autor nove studije i profesor kliničke pedijatrije na Sveučilištu Columbia, nastojao je preokrenuti ovaj tradicionalni pristup. Dr. Whitaker i njegovi kolege koristili su podatke iz Nacionalne longitudinalne studije o zdravlju od adolescencije do odrasle dobi, koja je pratila nacionalno reprezentativnu skupinu tinejdžera već od sedmog razreda do njihovih 30-ih i 40-ih godina.
"Dva desetljeća informacija daju nam veći osjećaj istine", rekao je dr. David Willis, profesor pedijatrije na Sveučilištu Georgetown. "Dva desetljeća informacija su uvjerljiva. To je velika stvar."
U ranim godinama, sudionici su, između ostalih pokazatelja, ocjenjivali koliko ih članovi njihove obitelji razumiju, koliko su se zabavljali zajedno i osjećaju li se zbrinuto i željeno. Kada su postali odrasli, odgovarali su na pitanja o strukturi, funkciji i kvaliteti različitih društvenih veza.
Pokazalo se da su adolescenti koji su bili najviše povezani s obitelji, imali bolje društvene veze u odrasloj dobi, i to za 23,4 posto više nego oni koji nisu bili povezani. Samo 16,1 posto adolescenata s najslabijom povezanosti s roditeljima imalo je u odrasloj dobi kvalitetne društvene veze, 22 posto onih u drugom najnižem kvartilu, 28,6 posto onih u trećem najnižem kvartilu i 39,5 posto onih u najvišem kvartilu.
