Povodom ubojstava koja su se dogodila u Austriji, a osvrćući se na slične slučajeve u školi u Srbiji i Hrvatskoj, psihologinja Gordana Buljan Flander na svoj je blogu objavila dugački osvrt koji vrijedi pročitati.
Nije prošlo puno vremena otkad se Hrvatska sablaznila zbog ubojstva koje se dogodilo u Osnovnoj školi Prečko u Zagrebu, a tada smo se još živo sjećali stravičnog slučaja u beogradskoj školi. A sada se u našem susjedstvu, u Austriji, ponovno dogodio pokolj u školi. Svima nam je na pameti isto – ono o čem smo gledali u američkim filmovima, sad se događa ovdje, kod nas.
Psihologinja Gordana Buljan Flander objavila je na svom blogu osvrt upravo na ovu temu – školskih pucnjava, odnosno „school shootings“. Iako je tema sve samo ne bezbrižna i laka, važno je to pročitati i neprestano imati na umu. Njezin tekst prenosimo u cijelosti.
„U vrijeme kad se još uvijek raspravlja o motivima ubojstva u osnovnoj školi u Beogradu koje je počinio učenik Kosta K., i kada su svježe rane krvoprolića počinjenog u osnovnoj školi u Prečkom, jučer se dogodilo još jedno masovno ubojstvo u školi u našem susjedstvu, u Austriji. Ono što je donedavno bilo nepojmljivo i što se događalo samo u SAD-u sada je tu kod nas. Zašto?
Osjećaj odbačenosti, poniženja, srama i mržnje prema sebi
Iako ne možemo precizno odgovoriti zbog čega se ovakvi napadi događaju baš u školama, važno je pogledati zajedničke karakteristike tzv. school shootinga odnosno pucnjave u školama. Analize ovakvih slučajeva koje su objavili FBI i američke tajne službe pokazuju da su počnitelji u pravilu muškog spola, a da su im zajedničke karakteristike osjećaj odbačenosti, poniženja, srama i mržnje prema sebi. Također je kod njih istaknut i osjećaj nepravde, uvjerenje da ih ljudi ismijavaju i da im žele zlo, da su im svi ljudi neprijatelji i da su ti ljudi potpuno bezvrijedni. School shooteri imaju teškoće u socijalnim odnosima, nemaju prijatelja ili ih imaju vrlo malo, imaju poteškoća u intimnim vezama ili ih nikada nisu niti imali, a prekid ljubavne veze može biti okidač da krenu u ubilački pohod.
Počinitelji school shootinga imaju osjećaj da ne pripadaju niti obitelji niti školi. U velikom postotku doživjeli su kao djeca zlostavljanje ili zanemarivanje u obitelji, a roditelji su im ili popustljivi ili hladni i zanemarujući u odgoju, što znači da im ne ili ne postavljaju granice ili ne pružaju emocionalnu toplinu. Također ti roditelji ne znaju što im djeca rade kad nisu s njima, niti uživo niti online.
Fasinacija nasiljem, nacizmom i masovnim pucnjavama
Ove analize naglašavaju da su počinitelji vrlo često fascinirani nasiljem, nacizmom, masovnim pucnjavama, oružjem, vojnim temama, vojskom, skloni su gledanju filmove i video sadržaja s nasiljem, ubojstvima, mučenjima te istražuju masovne pucnjave i ubojstva na internetu. Imaju osjećaj da ih nitko ne razumije, da je sustav protiv njih. Neki izražavaju želju da odu s ovog svijeta, ili kombinaciju suicidalnih i nasilnih misli „Ubit ću njih pa ću sebe“. Neki od njih otvoreno u razgovorima i na društvenim mrežama iskazuju mržnju prema nekoj vjerskoj, nacionalnoj ili spolnoj skupini. Trude se imati pristup oružju i kupuju ga, bilo legalno ili ilegalno. U pravilu se pripremaju za napad i, kao Kosta K., pripreme listu s metama i najave napad prijateljima ili na društvenim mrežama.
Tri psihološka profila napadača
Američki psiholog dr. Peter Langman koji je analizirao 56 school shootera u SAD-u, predlaže tri psihološka profila napadača: traumatizirani, psihopatološki i narcistički/osvetnički. Traumatizirani napadač je zlostavljan u disfunkcionalnoj obitelji. Psihopatološki pati od psihotičnog ili disocijativnog poremaćaja, a narcistički/osvetnički smatra da ima pravo napasti jer je on sam pretrpio nepravdu.
Stručnjaci smatraju da je kod mnogih napadača prisutna kombinacija sva tri tipa. Također statistike pokazuju da većina počinitelja nije imala dijagnosticiran i tretiran psihički poremećaj iako su imali izražene simptome.75% počinitelja je doživljavalo vršnjačko nasilje i socijalnu izolaciju u školi, a više od 80% je na neki način najavilo napad. U 100% slučajeva u SAD-u i 90% u Europi počinili su krvoproliće u školi sami.
Iz navedenih analiza možemo zaključiti da school shooteri nisu „sinoć zaspali bez problema, a ujutro se probudili kao ubojice“, nego je riječ o karakteristikama koje su često puno prije bile prepoznatljive, ali nitko iz njihove okoline nije prepoznao, a i ako je prepoznao nije adekvatno reagirao.
Što učiniti ako se primijete neki od ovih znakova? Najvažnije je ne ignorirati ih i prihvatiti da oni nisu dio nekog normalnog odrastanja niti uobičajenog ponašanja u burnom periodu adolescencije. Važno je obavijestiti stručni tim škole koji može kontaktirati roditelje i uključiti službe za zaštitu djece – u Hrvatskoj su to zavodi za socijalni rad. Oni mogu posjetiti dom te obitelji, razgovarati s roditeljima i s djecom, utvrditi postoji li sumnja na obiteljsko nasilje, zlostavljanje, zanemarivanje i dostupnost oružja. Svakako je važna procjena kliničkog psihologa i dječjeg psihijatra kako bi se utvrdile moguće psihičke teškoće.
Zaštitari u školama nisu dovoljni
Smatram da nije dovoljno uvesti zaštitare u škole, nego je potrebno sve učenike, roditelje i učitelje redovno educirati o rizičnim znakovima ponašanja i o rizičnim online objavama koji mogu ukazivati da netko planira osvetnički napad u školi. Naglasila bih da je za adolescente jako važan osjećaj pripadnosti i privrženosti školi, a u svojoj praksi imam sve više njih koji školu doživljavaju kao neugodno mjesto stalnog pritiska, na kojem se moraju boriti za ocjene jer „bit ću propalica u životu ako ne budem imao 5.0 pa upisao dobru srednju školu i dobar fakultet“. Škole više nisu mjesto opuštenog druženja s vršnjacima i učenja uz znatiželju, igru, bezbrižnost, gdje nastavnici učenicima figure sigurne privrženosti. Škola kao mjesto sigurne privrženosti je jedan od glavnih zaštitnih faktora mentalnog zdravlja adolescenata.
Osim toga primjećujem da smo sve više skloni ne obraćati pažnju na dječja i adolescentna rizična ponašanja, bilo jer ne znamo kako postupiti ili jer si ne želimo komplicirati život i izlagati se prozivanjima i napadima roditelja koji ne vide probleme sa svojim djetetom jer „doma nije takav“.
Nažalost, mi psihoterapeuti upravo zbog toga uglavnom i radimo s djecom koje roditelji dovedu ili stručnjaci upute nakon što problemi eskaliraju i dijete postane počinitelj. Tada je tom djetetu i obitelji daleko teže pomoći i već su uključeni i policija i sudovi."
