Roditelji 23. prosinca 2024.

Puno tog treba iz temelja mijenjati. Danas započnimo tako da zaštitimo ono najvrjednije što imamo – našu djecu!

Foto: Unsplash+
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Nakon tragedije koja je Zagreb i Hrvatsku slomila i oduzela nam dah iz pluća, danas je vrijeme da podignemo svoj glas i kažemo da želimo puno tog promijeniti! Danas izlazimo na ulice.

U petak, 20.12., svaki je roditelj u Hrvatskoj načas prestao disati. Posljednji dan škole prije željno iščekivanih praznika, dok su djeca uzbuđeno nagađala što će ih kroz koji dan dočekati pod borom, možda u razredu gledala kakav božićni film i izmjenjivali poklone, pozdravljali prijatelje i grlili učiteljice koje neće vidjeti dva tjedna, dogodilo se nešto što je izbilo dah iz pluća svakoj odrasloj osobi u ovoj državi. Jecaj boli proširio se iz Prečkog kroz cijelu Hrvatsku. I svaki je roditelj prestao disati.

Možda te zanima... I o najtežim temama s djecom treba razgovarati. Prije razgovora, pročitaj što savjetuju stručnjaci Školarci

Da, prolaze dani i da, život teče dalje, ali i dalje nismo udahnuli punim plućima. Ne ide. Zrak i dalje ne ide u pluća. Zato što jedan prvašić više nikad neće udahnuti. Jedan prvašić koji je tog jutra možda žurio u školu, možda ga je mama u žurbi glasno požurivala i pomalo se ljutila, možda ga je pred školom poljubila, možda su putem do škole razgovarali što će sve raditi na praznicima, možda je pokušavao lukavo doznati postoji li Djed Mraz… Stigao je u svoj razred, pozdravio učiteljicu i prijatelje, sjeo u svoju klupu, slušao možda Hrvatski, možda Matematiku, a možda su samo razgovarali ili pjevali, jer ipak je bio posljednji dan škole.

A onda mu je netko oduzeo taj njegov sedmogodišnji život.

Na mjestu koje je za prvašića najsigurnije, najveselije, najzabavnije, mjestu koje označava početak njegova „ozbiljnog“ života. U njegovoj školskoj klupi. U njegovom razredu.

Oduzeo mu je život netko tko nije trebao niti smio biti na tom mjestu. Netko tko je u tim istim klupama sjedio prije desetak godina i možda se tamo nije osjećao dobro, a nitko mu nije pomogao. Netko tko ne razmišlja bistro i na čije misli utječe njegova bolest. Netko tko je trebao biti tamo gdje će mu netko pomoći prebroditi ovakve dane.

Netko kome nisu na vrijeme pomogli.

Stavili smo po strani njegovu krivnju, stavili smo po strani mržnju, stavili smo po strani pitanja zašto i svaka od tih stvari nam u prsima stvara bezbroj malih napadaja panike svakog sata od tog užasa. Znam da meni kao roditelju ne dozvoljava udahnuti. Znamo da nešto treba mijenjati i uprli smo prstom u onog kojeg držimo odgovornim. Onog kojeg krivimo.

Uprli smo prstom u sustav.

U petak popodne stigle su poruke od učitelj(ic)a, razrednica/ka, ravnatelj(ic)a. U porukama je pisalo:

„Poštovani roditelji,

želimo vas obavijestiti da smo povodom tragičnog događaja u Osnovnoj školi Prečko u našoj školi poduzeli sve mjere radi očuvanja sigurnosti učenika i djelatnika:
 - vrata škole su zatvorena
- na ulazu u školu dežura tehničko osoblje
- svaki ulazak se legitimira
- nitko ne može ući bez prethodne najave
- svi smo dostupni svim učenicima i roditeljima

U ovim teškim trenucima potičemo vas da razgovarate sa svojom djecom te se pridržavate gore navedenih uputa kako bismo održali sigurnost svih učenika i djelatnika Škole.“

Ta je poruka trebala umiriti roditelje. Tu je poruku dobio svaki roditelj u Zagrebu, a možda i u Hrvatskoj. Istu.

Je li nas umirilo? Ne. Zato što su nam jednako tako mogli reći "smirite se", a znamo koliko to pomaže u ovakvim trenutcima. Zato što je to nešto o čemu se uopće ne bi trebalo obavještavati. Zato što vrata škole moraju biti zatvorena, zaključana. Na ulazu mora biti netko, a to ne bi trebalo biti „tehničko osoblje“ (najčešće čistačice). U školu ne bi ni trebao ući nitko čija se svrha tamo ne zna.

Onaj čije ime nećemo niti spominjati rekao je u petak popodne kako smatra da su "bez obzira na sve škole sigurne". Je li moguće da je to rekao? Jest. Nismo li već na sve to navikli? E, pa ne bismo trebali! Sigurna sam da su mnogi, znam da ja jesam, razmišljali koliko je razred njihovog djeteta udaljen od ulaza u školu. I morali prestati razmišljati o tom, jer bismo tog trenutka bili spremni potpisati da to naše dijete nikada više ne ide u školu.

A mi želimo da ide – u sigurnu školu.

Nema sumnje u to da je problem neusporedivo veći od tog da je u školu ušao netko tko nije smio. Znamo da je daleko veći problem što je taj netko bio na slobodi, a nije trebao. No, možemo li to tek tako promijeniti?

Sustav mora slijediti zakone. Zakoni kažu jedno, pa bez obzira na to što mnogi stručnjaci mislili nešto drugo, oni to ne mogu provesti u djelo ako im zakon ne dozvoljava. I tako u krug, svima nam je to poznato. To ne možemo tako lako promijeniti.

A s druge strane, sustav se nosi ne s poplavom, nego tsunamijem mladih koji – nisu dobro. Nisu dobro zbog cijelog niza razloga za koje je odgovorno društvo kakvo smo stvorili. Voda curi na sve strane i sustav puca. Ni to ne možemo tako lako promijeniti, ali na tom moramo itekako ustrajati!

Sve to želimo mijenjati, ali traje predugo. Predugo vremena da bi nakon ovog stravično bolnog događaja pustili ono najvrjednije što imamo iza širom otvorenih vrata. Škole i vrtići moraju biti zaštićena mjesta i od tog moramo započeti.

Ne, ne moramo od škola stvarati zatvore, ne moramo imati sustave zaštite kao na sefovima u bankama, ne moramo škole braniti oružjem. Škola mora biti sigurno mjesto na toliko nevjerojatno puno razina. U školi dijete mora biti sigurno u svakom smislu riječi. Mora dobiti ruku kad ne može samo, mora mu se pružiti ruka kad ode predaleko i ne može se vratiti, mora znati da može zavapiti upomoć i kome. To je nešto što moramo graditi i što se ne može dogoditi odmah. Ali moramo početi!

No, dotad nam škole ne moraju biti otvorene za sve. Ni stanove ne držimo otključanima – ta su vremena daleko iza nas – pa se u njima ne osjećamo kao u zatvoru. Zgrade nam imaju šifre i kamere i razne sustave koji su nam se činili kao SF tek nedavno. Pa se u njima ne osjećamo kao u zatvoru. Ali dođeš pred školu, primiš kvaku i uđeš. 

Dočeka te čistačica, najčešće, ako nije negdje svojim poslom – jer ovo nije njezin posao ili ne bi trebao biti. I uđeš u koji god razred poželiš.

Na primjer, jedan prvi razred. I tako nožem koji imaš izbodeš učiteljicu 31 put, oduzmeš posljednji dah jednom prvašiću, pa još malo hodaš uokolo u svom krvavom pohodu…

Dosta! Dosta je tog!

Ovo se više neće ponoviti. Ovo nećemo dati da se ponovi. I zato danas koračamo u mirnom mimohodu „Za sigurnu školu“. Da kažemo da je dosta. Da kažemo da moramo štititi djecu. Da kažemo da cijeli sustav ne valja. Da kažemo da nije normalno da ona koja predstavlja sustav posjećuje u bolnici onog zbog koga jednog prvašića nema više, a roditelje djece koja su sve to gledala svojim očima taj isti sustav niti ne pita kako su. Da kažemo da moramo početi sve mijenjati iz temelja. Redom. Jer je dosta! I previše. 

Mirni mimohod „Za sigurnu školu“ održat će se u Zagrebu, a kreće u 18 sati ispred Učiteljskog doma, na Trgu Republike Hrvatske.

Možda te zanima... Jedna mama i jedan tata danas neće zagrliti svoje dijete. Dugujemo im da svoju djecu danas zagrlimo jače nego inače Roditelji

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.