Roditelji Sretna mama 19. srpnja 2021.

Svim mamama koje imaju svoju zvijezdu na nebu: Niste same!

Foto: Shutterstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Marija je žena, majka, psiholog, supruga, domaćica... S nama je podijelila svoju priču o gubitku svoje bebice u 11. tjednu trudnoće. Odlučila je podijeliti svoje iskustvo i svoju bol kako bi pomogla svim mamama koje prolaze kroz isto bolno iskustvo i kako bi poslala poruku: Mame niste same! Njenu ispovijest donosimo ti u cijelosti.

Bio je početak svibnja, rano jutro. Sjedim u kupaonici i promatram crticu na košari za veš. "Jedna crtica. Okej. Čekaj još malo. Što je ovo? Dvije crtice! DVIJE CRTICE!“. Izlijećem iz kupaone i budim muža: "Dušo, trudna sam!“. 

Iako se nismo nadali prinovi u ovo "zlo“ doba, ipak se desilo. Na prvom pregledu doktor je potvrdio trudnoću. S obzirom da je bilo rano, ništa drugo nije mogao vidjeti, pa mi je zakazao pregled za dva tjedna. Od početka sam osjećala da nosim blizance, iako mi to nitko nije službeno potvrdio. Bila sam mnogo umorna, spavala sam po 15 sati dnevno, jela sam više nego u prvoj trudnoći...

Na drugoj kontroli stvar je bila poprilično jasna. Doktorica je, prvo ozbiljno gledala u mene, pa u ekran ultrazvuka, pa opet u mene. Po difoltu sam pomislila da nešto nije u redu, a onda me je blago pogledala kroz osmjeh i rekla: "Čestitam! Blizanci su!“. Zaplakala sam od sreće. Još uvijek nisam pronašla riječi koje bi bile prikladne da opišu vrtlog uzbuđenja, sreće i ljubavi, koji sam osjetila. Bez obzira na činjenično stanje da nosim blizance, doktorica mi je pokušala ukazati na probleme koje takva trudnoća nosi. Ipak, to i dalje nije moglo da umanji moju sreću, skoro da je i nisam čula koliko sam bila zaokupirana mislima o dvije bebe. 

Zapravo, žena mi je pokušavala ukazati na mogućnost da jedna beba ne preživi. Sada znam da se taj sindrom zove "sindrom nestajućeg blizanca“. Radi se o tome, da prije 12. tjedna trudnoće, postoji rizik da jedan blizanac jednostavno ne preživi. Uzrok ovakve pojave nije poznat, odnosno znanstvenici sumnjaju da može biti bilo što, od toga da se beba nije lijepo "zakačila“ za maternicu, do toga da je beba bolesna pa je prirodnom selekcijom otklonjena. Naravno da je u mojoj glavi takva mogućnost bila nemoguća, jer mlada sam, još nisam napunila ni 25 godina, ne spadam u grupu rizičnih, nemam nikakvih teška oboljenja, ne pijem lijekove, sve analize koje sam napravila su odlične. Znači, nema što krenuti po zlu. 

Možda te zanima... 'Sindrom nestalog blizanca' puno je češći nego što se misli Trudnoća

Izašla sam iz ordinacije gledajući sličicu s dvije točkice: "Bože, blagoslovena sam!“. Koliko sam često vadila sličicu iz torbe da bih pokazala svoje dvije točkice došlo mi je da je zalijepim na čelo i tako šetam kroz grad. Toliko sam poludjela od sreće da sam čak i kući i mački objašnjavala kako ćemo imati dvije bebe. Neću ni prepričavati koliko je kćerkica bila sretna što će odjednom dobiti duplo društvo, još više me boli što se nije ostvarilo. 

 | Author: Marija Igić Foto: Marija Igić

Za samo mjesec dana sam od najveće sreće došla do najveće tuge

Sve je bilo u redu, a onda sam otišla na kontrolu. Bila sam 11. tjednu i koji dan, još par dana i ulazim u treći mjesec. Ponovo ležim na krevetu i promatram lice doktorice. Opet me zabrinuto gleda, ipak nisam posumnjala da nešto nije u redu. Ovoga puta se nije osmjehnula. Pogledala me je tužno i rekla: "Žao mi je, jednoj bebi je srce stalo“. U mojoj glavi je odzvonila tišina. Cijela zgrada se srušila na mene. Nije bilo suza, nije bilo ničega. Samo ogromna praznina, rupa bez dna, koja se puni bolom. Ostala sam nijema do kraja pregleda iako sam se trudila izgledati normalno, bar malo. Ostalo mi je tek toliko glasa da suprugu javim da nam je ostala jedna točkica.

Došla sam kući. I dalje nema. Sjela sam na krevet. Bespomično gledam u jednu točku. Osjećam da je bol u mojoj rupi bez dna došla do vrha. Ostala sam sama i onda sam se raspala. Na komadiće. Kao kada se razbije ogledalo. Vrištala sam od bola. Cijelo tijelo me je boljelo. Suze su me gušile. Nisam željela nikoga vidjeti. Nisam željela ni s kim pričati. Samo sam željela biti sama. Sama i raspadnuta. Za samo mjesec dana sam od najveće sreće došla do najveće tuge. 

Prvo sam bila bijesna, na sebe, a onda i na druge. Ljuta, gnjevna. "Kako mi se moglo to dogoditi? Bože, zašto si me kaznio? Točno, drugi su krivi, nisu svi bili sretni što ćemo dobiti blizance! Oni su priželjkivali da se ovo desi!. Ja sam kriva, sama sam kriva! Trebala sam bolje jesti, više spavati. Muž je kriv! Nije me pazio, nije brinuo o meni!“. Svega je bilo, i iracionalnih misli i projekcija i magijskog mišljenja...a onda je nastupila tuga, i s njom krivica, i odgovornost, i samoponižavanje...I dugo sam bila nijema. I raspadala se kad ostanem sama. I ponovo zanijemim kad netko dođe, kao da je sve u redu, jer tko može, zaboga, razumjeti moj bol. I bila sam u pravu. Nitko nije razumio. Nije bilo utjehe.

Komentari su bili, neki malo blaži, neki malo oštriji, ali uvijek isti: “Pa što, dogodi se. Nemoj se nervirati, imaš drugo, njemu će škoditi Šuti, tko zna zašto je to moralo tako, bolje je ovako. Nisi jedina. Bolje sad dok je malo nego poslije nešto da mu fali.“ Što god rekli, možda su bili u pravu, ali to nije pomoglo. Osjećala sam se kao da sam sama na svijetu, kao da se samo meni to dešava. Iako znam da su mi mnogi mislili dobro, što god da su rekli samo me je odbijalo i zatvaralo u sebe, da patim u tišini. Još više me je izjedalo što sam se osjećala nepravedno prema bebi koja je živa.

anđeo Možda te zanima... Pismo mame koja je izgubila bebu u 9. mjesecu trudnoće Trudnoća

Jedino što mi je moglo pomoći u tom trenutku je da znam da nisam sama

Bila sam podijeljena. Trebala sam se radovati, što i  jesam, što imamo bar jednu bebu, a opet nisam mogla ni da ne tugujem za bebom koje više nema. Imala sam očekivanja, nadala sam se, maštala da će biti dvije. Zapravo sve te slike koje sam stvorila u glavi su me i ubile na kraju. Ali zar nije prirodno da u tako sretnim situacijama i maštaš o tome, da maštaš o tome kako će bebe izgledati, kako će se zvati, kako će rasti? Tuga i sreća su se jednostavno izmjenjivale i osjećaj nepravednosti: "Kakva sam to majka, kako može da mi ne bude žao za bebu? Kakva sam to majka, kad se ne radujem bebi koja dolazi?“. Začarani krug iz kojeg se ne vidi izlaz. Jedino što mi je moglo pomoći u tom trenutku je da znam da nisam sama, da nisam luda što me toliko boli, da podijelim sve s nekim tko je isto prošao. Onda sam na Googleu počela da tražiti rješenje. I pronašla samo jedan jedni tekst, na jednom portalu, gdje je mama iskreno podijelila svoje iskustvo. Bilo mi je lakše. Odmah mi je bilo lakše. Kao da sam podijelila bol. Nisam jedina koja pati. I to je bila jedina prava utjeha. 

To što mi je bilo lakše ne znači da me je prošlo. Mislim da takve stvari nikada zapravo ne prođu samo ih prihvatimo i naučimo živjeti s njima. Ono što sam naučila iz svega ovoga je da ne možemo sve planirati, neizvjesnosti su neminovne, koliko god nešto željeli i bili uvjereni da će tako biti, život će nas demantirati, loše stvari nam se događaju da bi ojačali, pripremili se za nešto bolje, naučili nešto iz njih.

Ženama je potrebna podrška

Ali ono glavno što me je cijela ova situacija naučila i zbog čega pišem ovaj tekst je to što je ženama potrebno u tom trenutku gubitka. Ženama je potrebna podrška. Žao mi je, koliko god vaši komentari bili dobronamjerni i koliko god željeli pomoći, a priznajem da nije lako snaći se i pomoći nekome u takvoj situaciji, to neće utješiti srušeni univerzum jedne žene. Samo će je dodatno zatvoriti i odbiti. Jedino što možete napraviti je da je saslušate bez i jedne riječi, i 1000 puta ako treba, i da iskreno s njom podijelite svoje iskustvo, ako ste ga nažalost prošli, a ako niste onda da je "spojite“ s nekim tko je. Zato sam i napisala ovaj tekst, za sve mame koje nemaju od koga čuti da nisu lude zato što pate, da neće proći i da se neće pomiriti s tim samo će prihvatiti, da im na neki način pružim podršku u njihovoj boli. Zato ovaj tekst ne sadrži nikakva psihologiziranja o situaciji, samo savjet kako da se ponašaju oni koji su u poziciji tješitelja i iskrenu ispovijest za one koji se osjećaju sami na svijetu. 

Želim se zahvaliti svim mamama koje su sa mnom podijelile svoja bolna iskustva. Kada sam objavila na društvenim mrežama svoj primjer, javilo mi se puno žena, poznanica, prijateljica, ali i nepoznatih žena i djevojaka sa svojim pričama, koje su me iskreno ganule i pomogle mi da se ne osjećam jedinom. Iz svih primjera izvukla sam baš to, da je svima značilo da čuju slična iskustva i da bez obzira na sve što su prošle ipak su uspjele postati mame. Zato želim vjerovati da uvijek ima nade.

Za sve mame, niste same!

Možda te zanima... Bože, zašto sam izgubila dvije bebe, ali hvala ti na sinu Roditelji

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.