Ashleigh Wood je dvadesetpetogodišnja majka malog dječaka koja u svom blogu iz prve ruke najiskrenije piše o majčinstvu. Za portal Mother.ly progovorila je o onome što svim mamama prolazi kroz glavu - kako prebrzo rastu. Donosimo ti njenu iskrenu priču.
Dok te gledam kako spavaš, usne ti se polako miču kao da sanjaš da piješ mlijeko, ne mogu si pomoći ali mislim da tako brzo rasteš. I kako rasteš tako me sve manje trebaš. Još uvijek si potpuno ovisan o meni, znam, ali ti polagano rasteš i svaki dan kad spustimo roletne jedan dan je prošao, i jedan dan si bliže svojoj neovisnosti, a ja bi htjela to usporiti.
Znam da ovo može zvučati totalno glupo jer govorim ovo dok si pored mene, siguran u toplini mog tijela. Ne ideš nigdje tako skoro, ali znam da to neće biti zauvijek, a jednostavno ne mogu si pomoći. Nećeš me više ovako trebati u godinama koje dolaze i to mi već nedostaje.
Rasteš tako brzo.
Ne dojim te više tako često, uskoro ćeš početi jesti normalnu hranu i trebat ćeš me još manje. Sada se već i sam umiriš i ne želiš više toliko zagrljaja sad kada se sam kotrljaš i pokušavaš smisliti kako se kretati. Puna sam ponosa dok te gledam kako se vijugaš po podu čak i ako se moje srce malo slomi kad plačeš da te spustim dolje, jer ja sam sada ta koja se želi neprestano grliti.
Rasteš tako brzo.
Sjećam se prva četiri tjedna kao da su bila jučer, a oni često mi se čini kao godina prije. Kako mogu plakati i željeti svoje staro tijelo kad jedino što želim je hraniti te i da ležiš na meni. Sada te jedva nagovorim da još dvije minute ostaneš na meni ležati, a moje srce želi da se vratim u one prve dane kad si došao na svijet, tako da mogu uživati u svakom zagrljaju i cijeniti svako dojenje.
Rasteš tako brzo.
Kad se pokušavaš usred noći popeti na mene kao na stablo, kovitlajući se posvuda, nedostaje mi spokojnog smirivanja tvog uspavanog tijela kad si se tek rodio. Toliko si fasciniran svime oko sebe i moraš vidjeti točno što se događa u svakom trenutku, ali nedostaje mi način na koji sam nekada bila jedina što bi vidio kad bismo sjedili i mazili se, grlili, kad smo se povezivali i upoznavali tek što si došao kući.
Dani često mogu biti dugi, ali tjedni? Oh, kako izgledaju kratki. Vrijeme prolazi pored nas dok zajedno putujemo ovim danom u udobnosti našeg doma. Želim pauzirati i premotavati taj dan svaki put kad navečer zaspiš i utoneš u san.
Znam da će mi uskoro nedostajati i ovaj trenutak dok počneš puzati i hodati, skakati i igrati se, hitajući prema svim rođendanima i praznicima koji su pred tobom. Jedva čekam da vidim nevjerojatnog mladića u kojeg ćeš izrasti, kad kreneš u školu, sprijateljiš se, zaljubiš se, dobiješ posao, kuću, automobil, vlastitu djecu.
Suze mi krenu na oči od same pomisli o prvim koracima koje ćeš uskoro napraviti, a kamoli na sve ono što dolazi nakon toga. Život ti je do sada bio kratak, al već si me ispunio ponosom i imamo dovoljno vremena za to nastaviti... i zato molim te, molim te ostani još malo mali, jer prebrzo rasteš.
