Igranje do mraka, čekanje omiljenog crtića i dogovori s prijateljima bez mobitela. Djetinjstvo 70-ih i 80-ih bilo je drukčije od današnjeg, a neke njegove sitnice mnogima i danas bude nostalgiju.
Sjećaš se kad bi izašao iz kuće i jednostavno pozvonio prijatelju da vidiš može li se igrati? Ili kad si cijeli tjedan čekao omiljeni crtić, a nova igračka bila je razlog za slavlje? Oni koji su odrastali 70-ih i 80-ih dobro pamte takve trenutke.
Naravno, ni tada nije sve bilo idealno, ali neke stvari iz tog vremena mnogima danas posebno nedostaju.
1. Nismo bili zatrpani lošim vijestima
Danas su djeci vijesti iz cijelog svijeta dostupne na mobitelima, često i onda kada ih uopće ne traže. Nekad je bilo drukčije. Vijesti su se pratile na televiziji, radiju ili čitale u novinama, a djeca uglavnom nisu bila toliko uključena u ono što se događa izvan njihova svakodnevnog života.
Imala su više prostora za vlastite brige, igre i male dječje probleme, bez neprestanog dotoka informacija.
2. Omiljeni crtić čekao se cijeli tjedan
Nije bilo biranja crtića na zahtjev ni gledanja nekoliko epizoda zaredom. Ako si propustio omiljenu emisiju, morao si čekati sljedeću priliku.
Slično je bilo s glazbom i filmovima. Nova ploča ili kaseta bila je pravo malo blago, a odlazak u kino poseban događaj. Upravo je to iščekivanje cijelom doživljaju davalo dodatnu čar.
3. Znali smo se dosađivati
Kad bi nam bilo dosadno, nismo imali ekran koji bi nas zabavio u nekoliko sekundi. Morali smo sami nešto smisliti.
Tako su nastajale svakakve igre, izmišljale se pustolovine, gradile kućice od deka i jastuka ili se jednostavno odlazilo van vidjeti ima li koga za igru.
Dosada je često bila samo početak dobre zabave.
4. Igrali smo se vani satima
Nakon škole bacila bi se torba u kut i jurilo van. Igrali smo skrivača, lovice, graničara, vozili bicikle i obilazili susjedstvo.
Roditelji nisu stalno bili uz nas, a najvažnije je bilo vratiti se kući na vrijeme. Naravno, takva sloboda imala je i svojih loših strana, ali djeca su se puno toga učila sama – od dogovaranja pravila igre do rješavanja svađa s prijateljima.
5. Okupljali smo se za obiteljskim stolom
Poziv na ručak ili večeru često bi prekinuo najbolju igru, ali za stolom se okupljala cijela obitelj.
Prepričavalo se što se dogodilo u školi, razgovaralo o svakodnevnim stvarima, a ponekad se i raspravljalo. Ti obični trenuci mnogima su danas među najdražim uspomenama.
6. Za telefonski razgovor trebalo je strpljenja
Jedan fiksni telefon za cijelu obitelj značio je da se na razgovor ponekad moralo čekati. Brojeve prijatelja znali smo napamet, a kad bismo nekoga nazvali, često bi se prvo javili njegovi roditelji.
Nije bilo poruka kojima možeš u bilo kojem trenutku provjeriti gdje je netko ili što radi. Za druženje se trebalo dogovoriti unaprijed, a čekanje važnog poziva bilo je posebno uzbudljivo.
7. Male stvari donosile su veliko veselje
Nova igračka, strip, sladoled ili odlazak u kino bili su dovoljni da nam uljepšaju dan. Nismo uvijek mogli dobiti ono što smo poželjeli, pa smo se nekim stvarima veselili tjednima, čak i mjesecima.
Danas je mnogo toga dostupno odmah, ali teško je zaboraviti osjećaj kad napokon dobiješ nešto što si toliko dugo želio.
Možda nam zato djetinjstvo 70-ih i 80-ih i danas tako često padne na pamet. Dovoljno je čuti neku staru pjesmu, vidjeti poznatu igračku ili se prisjetiti igre iz djetinjstva pa da se na trenutak vratimo u te dane.
*uz korištenje AI
