Zašto sam ja baš tvoja mama?

U vrijeme trudnoće razmišljala sam o tome kakvo će biti moje dijete, kako će izgledati, hoće li imati moje ili suprugove oči, kako će mi se smiješiti.

Ono o čemu nisam razmišljala, a sasvim me iznenadilo, je djetetova osobnost. Moja prvorođena Gloria iskazivala je svoj strastveni karakter od samog početka. I sada, u dobi od pet godina, prava je lavica. Svojim namjerama zaspe te kao lavina, ne dopušta da se odstupa od njenog te nema šanse da je se ne čuje ili ne sluša. Biti roditelj takvom djetetu zaista je ponekad naporno i iziskuje mnogo truda i upornosti s moje strane. Sjećam se da je još patronažna sestra izjavila kako imam zahtjevno dijete. Nikada nije bila tip "gdje ju staviš, tu je".

Često sam se pitala "kako to da sam baš ja tvoja mama kada smo toliko različite?"    

Ako prihvaćamo život i ono što nam donosi kao krupniju sliku, naša djeca su upravo ono što trebamo da bi se mogli razvijati kao osobe. I ta slika je savršena jer situacije u koje nas djeca dovode pomažu nama, ali pomažu i djeci da ih naučimo kako živjeti. Koliko im dajemo, toliko i primamo.

Tko me poznaje, rekao bi da sam smirena, odmjerena osoba. Možda je moja mirnoća upravo ono što treba mojoj djevojčici da je dovede u ravnotežu.

Neke od očitih lekcija koje sam primila su:

Otpusti, i uživaj. Djeci treba dopustiti da čim više budu nesputana. Ako to znači ležanje na travi u parku, iako vas drugi ljudi s djecom gledaju ispod oka, valjanje po krevetu, iako ste upravo posložili posteljinu... Ljutnja ničemu ne služi osim što vas odvaja od vašeg duha.

Uči me kako se svađati. Vjerujte, nisam stručnjak za konflikte i uvijek ih radije izbjegavam nego da se upuštam u argumentiranje. S djecom morate uvijek biti u pripravnosti i pravovremeno reagirati na nedopustivo ponašanje kako ne bi mislili da je tako u redu.

Ponavljamo lekcije strpljenja. Čini se da je strpljenje resurs kojeg nama roditeljima nikada previše.

Osjećaj sebe. Kada me moje dijete povrijedi svojim budalaštinama, kojih ima na pregršt, sada kada propituje granice dozvoljenog često joj kažem: "I mama je malena djevojčica. I ja imam srce koje će plakati kada mi kažeš nešto takvo." Takav odgovor često je zbuni i potiče na empatiju prema meni. Ono što to znači za mene je da sam ja još uvijek zaista ono dijete kakvo sam i bila, ponešto mudrija i bremenitija iskustvom, ali zapravo je moja srž još uvijek onakva kakva je oduvijek bila, vječna, sretna i razigrana.

Opraštanje. Moja Gloria mi kaže, u želji da me kazni jer sam je prekorila: "Neću biti tvoja djevojčica ako mi ne oprostiš." I tako joj odgovaram: "Ja tebi opraštam svakog dana."

I tako smo nas dvije kao plima i oseka, u odnosu strasti, "love and hate", ali ipak pretegne na ljubav jer smo prije spavanja opet najbolje frendice, a zna se da na spavanje ne treba ići posvađan.

Uživajte u roditeljstvu i slušajte srcem poruke koje vam šapuće!