Moja kći, koja je već s dvije godine svima u vrtiću pričala svoju verziju posvojenja, sada se, u vrijeme svog rođendana, preispituje i želi uvijek iznova čuti priču o tome kako je stigla u našu obitelj
Rođendani su uvijek vrijeme velike organizacije u našoj kući. EI kao najmlađa ima potrebu proslaviti rođendan barem tri puta nastojeći svima ugoditi i tri dana biti princeza oko koje svi "plešemo". Osim tih lijepih, slavljeničkih dana u tim danima EI ima najviše pitanja za mene. U ovim godinama (6. rođendan slavimo) pojam da ju nisam rodila je nešto što teško prihvaća. U početku je to njoj bilo zanimljivo. Već s dvije godine u vrtiću je svima pričala svoju verziju posvojenja, vrlo zrelo i savjesno. Kako su godine prolazile i naša međusobna povezanost rasla, ta bistrina se počela mutiti i javilo se pitanje: A zašto me nisi ti rodila?
Pitanja i odgovori
Sve ona na racionalnoj strani zna, cijelu priču, svaki detalj, ali ono dječje u njoj, ono toplo, ono potpuno iskreno stalno se preispituje zašto i zbog čega.
Legle smo na krevet sve tri, i pustile je da pita. Velikoj ta pitanja idu na živce, osjeća da ponavljamo istu priču u nedogled i najčešće izgubi strpljenje i kaže: "Prestani pitati, sve znaš!"
Ja ju pustim da pita i ponavljam. Naučila sam da to repetiranje neke iste priče njoj daje sigurnost, osjećaj da je priča ista od početka do kraja i da je zapamtila svaki detalj. To izgleda ovako.
Zašto me nisi TI rodila?
Mama je bila bolesna, imala je tešku bolest i da bi ozdravila morali su joj rezati trbuh (tu ona najčešće mazi moj trbuh i kaže: A sad si zdrava). Mama je htjela malu djevojčicu ili dječaka da se mazi, ljubi, da se svađa, da se ljuti i pisala je pisma tetama po cijeloj Hrvatskoj koje su znale gdje ima takve djece. Došla je seka. Seka je bila bolesna pa smo jako puno hodali k doktorima i borili se da ozdravi.
Kad je seka bila velika kao ti danas rekla je ja bih seku ili brata, imam previše igračaka, želim ih s nekim dijeliti. I mi smo krenuli u potragu. Puno smo putovali, pisali, bili po cijeloj Hrvatskoj i tražili te. Sve do jednog proljetnog dana kad su nas nazvali da su te pronašli. Tata, seka i ja smo odmah odjurili da te vidimo. Pružili su nam malu mrvicu. Seka je plakala, a ti si se osmjehnula. Znala si već tada da smo mi tvoji. Čekali smo danima da dođeš u svoj dom, seka je sve pripremila, unijela te u kuću i od tada vaša ljubav traje.
A zašto me samo malo, malo nisu stavili u tvoj trbuh?
Tu se velika uključuje… a zar bi te manje voljeli da si izašla iz maminog trbuha? Znači li da samo oni koji rode vole svoju djecu? Zar te mi manje volimo? Tu EI uzima zaštitnički stav, grli me i mazi (jer ima osjećaj da me povrijedila pitanjima; ali nije), ali i nadalje ima pitanja.
Zašto nemam oči kao ti, ili barem loknice?
Od cijelog životnog iskustva znam da u toj dobi želi identifikaciju s nekim, osjećaj pripadnosti. Smirujem ju riječima: Oči imaš kao tata, a kosu kao baka ravnu, a boja nam je ista samo se mama farba, što ćeš i ti kad budeš velika. Loknice ćemo napraviti. Uviti preko noći kosu i ujutro ćeš imati loknice, tko zna možda i mama dok spavaš uvija kosu.
Na kraju ta priča nam dođe kao uspavanka navečer, ali osjećam da ona želi još nešto, još neki mali dokaz, osjećaj da nam u potpunosti pripada.
Sve sam to prošla s velikom, to traženje korijenja, to mjesto pod suncem, tu želji za izgradnjom identiteta… Zato priču ponavljamo, pričamo i završavamo s puno poljubaca, sve dok ne odraste i priču u potpunosti ne posloži u sebi.
Sretan ti veliko mali rođendan, naša ljubavi!
P.S. Naša noćna priča ima još jako puno detalja koje ne spominjem ovdje jer dijete ima pravo na privatnost i jednog dana će sama odabrati dubinu koju želi podijeliti s nekim o svom porijeklu.
