Tata je rekao: 'Ali sine, pa ti si dečko, s konjićima se igraju djevojčice.' Sinko ga je u čudu pogledao i rekao kako taj konjić ima moć grmljavine i duge i kako može sve i jako je važan i snažan. I naravno, izrekao još jedan 'Mooooooliiiim teeee, jako ga jako želim'
Prošli vikend moja kći i ja našle smo se u dječjem dućanu jednog trgovačkog centra. Ona je temeljito razgledala svaku policu s plišancima, oduševili su je gumeni gmazovi, a vrh ponude bili su prozirni, plastični konjići sa šljokicama u nogama. Kraj te police zadržali smo se isto vremena koliko joj je inače potrebno da pojede poriluk na kiselo, a nije gladna – dakle, dugo.
Tata, kupi mi konjića
Pored nas došao je dječarac od cca četiri godine s tatom i tetom i najslađim riječima i pogledom molio da mu kupe plavog konjića s grivom u duginim bojama. Tata je rekao: "Ali sine, pa ti si dečko, s konjićima se igraju djevojčice." Sinko ga je u čudu pogledao i rekao kako taj konjić ima moć grmljavine i duge i kako može sve i jako je važan i snažan. I naravno, izrekao još jedan "Mooooooliiiim teeee, jako ga jako želim".
Tata je popustio i dječarac je sretan otišao s konjićem u nove zakutke svoje mašte i igara. I sva sreća da je.
Jer, zašto je slatko ako dugokosa petogodšnja princezica uzme mač i maše s njim, a dječačić od četiri godine ne smije uzeti lutku ili konjića da se, valjda, ne zarazi? Čime bi se to naša djeca mogla zaraziti ako se igraju igračkama koje su 'certificirane' za onaj drugi spol? Tko im je dao certifikat?
Muške i ženske igračke
Smije li se muško dijete poistovjetiti s konjem samo zato jer je imenica muškog roda i u kombinaciji s kaubojem? Znači li to da se djevojčice trebaju sroditi s kokošima i svinjama jer su ženskog roda? Ok, malo karikiram ali, jeste li se zapitali, zašto imamo potrebu ukalupljivati svoju djecu?
Bit će društveno bolje prihvaćeni kao odrasli ako im u djetinjstvu ograničimo maštu? Jer, ukalupljivanje u izboru igara i načina zabave je upravo to – ograničavanje potencijala naše vlastite djece. Jeste li sigurni da je baš to ono što im želite činiti?
Svi mi želimo da naša djeca izrastu u sretne odrasle ljude i da budemo ponosni na njih i njihova postignuća, a kako da to postižu ako ih neprestano guramo u kalupe vlastitih i društvenih uvjerenja? Jedino ako pustimo djecu da istražuju svijet oko sebe i vlastite mogućnosti, doseći će svoj puni potencijal. Nije li to cilj svakog roditelja?
Mama koja je htjela biti automehaničar
Ne smatram se ultra super cool produhovljenim i pametnim roditeljem koji sve razumije i ima najbolju mjeru u dozvoljavanju slatkiša, crtića i ostale zabave. Držim da sam mama koja puno griješi, ali i još više voli pa mi se nije problem ispričati kad vidim da sam pogriješila.
I mama sam koja je kao dijete htjela biti automehaničar (ili prati semafore, no to je neka druga priča). Da, dok su sve moje prijateljice htjele biti učiteljice i u igri su glumile Amandu iz Dinastije, ja sam htjela biti a-u-to-me-ha-ni-čar. I, sva sreća da je moj otac takav kakav je pa mi je dozvolio da s njim čekićam, šarafim, bojam, krečim i sve ostalo što rade majstori. Rezultat toga je žena, majka, kreativka koja zna popraviti većinu stvari u kući. Nije mi glas mutirao tijekom puberteta zato što znam promijeniti osigurač na autu. Čak nemam sklonost ni prema igranju nogometa. Ni prema istom spolu.
A moj tata je ponosan na mene. I ja sam ponosna na sebe. Tako želim i da moja kći bude ponosna na sebe, na svoja znanja.
Jučer je za nagradnu igru, u zadatku što najviše voli jesti, nacrtala crvene štrukle, plavi pileći batak, rozu salatu, ljubičaste faširance i zelenu rižu. Pitala me može li tako. Rekoh, je'l fino, kaže ona 'najfinije'. Onda može JEDINO tako.
Dajte djetetu priliku da istražuje
Prije nekoliko dana gledala sam na internetu prilog o djevojčici koja je odmalena htjela biti dječak. Oblačenje, igre, frizura, jednostavno je sve radila kao dječak. Roditelji su bili dovoljno otvoreni prema njenim potrebama i nisu joj branili takvu vrstu oblačenja i igranja. U pubertetu, kad su joj narasle grudi, bila je iznimno nesretna i padala u sve veću depresiju pa su roditelji potražili pomoć psihologa i endokrinologa. Nakon niza pretraga utvrđeno je da djevojčica ima genetski poremećaj gdje njezino žensko tijelo mozak percipira kao da je suprotnog spola. Sad vas samo želim pitati, biste li voljeli svoje dijete da ima takvu medicinsku dijagnozu? Naravno da da, je'l tako?
Ovako, imate zdravu i prekrasnu djecu, zašto je onda problem ako se žele igrati s igračkama za suprotni spol? Za to ne postoji liječnička dijagnoza, ali postoji puno uživanja, radosti, znatiželje, mašte, kreativnosti…
I, samo još jedna mala crtica – kuhinja je imenica ženskog roda, a neki od najboljih svjetskih kuhara su – muškarci. Govori li vam to što?
Ako djetetu date priliku da istražuje, osim što ćete usrećiti njega, veliko zadovoljstvo imat ćete i u sebi, jer ćete odjednom postati svjesni prekrasnih talenata koji se kriju u njemu. Možda ćete i više toga moći raditi zajedno, a to je neprocjenjivo. Za dijete, ali i za vas.
Dakle, konjići s dugom i grmljavinom – dozvoljeni u funkciji sretnog odrastanja!
