Roditelji Kolumne roditelja 03. travnja 2014.

Sretan nam kraj braka!

razvod
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

A na kraju svega, mogu reći, želim nam da budemo sretni. Svatko na svojoj strani. Na svoj način. I da naša djeca, umjesto roditelja koji se mrze jer su ostali zajedno, imaju sretne, životom ispunjene roditelje, koji će im ovako moći dati najbolje od sebe.

Kad sam prije godinu dana počela pisati kolumnu za Klokanicu, moj brak je već bio u krizi. Nazirale su se sve krhotine, no nisam znala u kojem smjeru ćemo otići. Hoćemo li doista naš odnos privesti kraju i našu obitelj razdvojiti ili ćemo uspjeti prebroditi krizu, iz nje izvući najbolje i ostvariti bolji i čvršći odnos?

Srce i Stvarnost

Naravno da je moje Srce željelo da se sve završi na najbolji mogući način za sve nas.

Moja čežnja je bila (jer oduvijek sam željela imati otvoreno, iskreno, ravnopravno, ljubavlju ispunjeno partnerstvo u kojem oboje zajedno rastemo kao ljudi) da uspijemo prebroditi krizu, pogledamo u svoje krhotine, izvučemo ih na svjetlo dana, naučimo iz njih ono što trebamo, narastemo kao pojedinci i obitelj, i snažniji i povezaniji nego prije, krenemo dalje u Život.

No Stvarnost nije htjela tako.

Iako smo dali sve od sebe, svatko na svoj način. Iako među nama ljubavi još ima. Iako imamo dvoje predivne djece zbog koje smo se trudili i nismo htjeli odustati.

Već na početku kraja, na jednoj od partnerskih terpija na koje smo išli, naš terapeut nam je rekao: "Nažalost, kada se u partnerskom odnosu neke granice pređu, teško se vratiti natrag." Te riječi ostale su mi u sjećanju, i iako sam dala sve od sebe da povratim vjeru, ljubav i poštovanje u svoj odnos, nažalost neke stvari se doista nisu mogle vratiti. Zašto? Kako? Što nam je još trebalo? I zašto nismo uspjeli?

Ne znam. Nemam sve odgovore. Možda će mi ih budućnost donijeti.

Kada ljubav nije dovoljna

Neki dan me prijateljica pitala: "Pa, volite li se vi još?"

I kaj da odgovorim na tako jednostavno pitanje, osim: "Pa da, volimo se, na neki način. Ali, nažalost, ljubav nekad nije dovoljna." Postoje još brojne stvari koje kvalitetan partnerski odnos mora imati, da bi bio funkcionalan i ugodan za sve koji se nalaze u njemu. Naš odnos je došao na mjesto u kojem je, na kraju, teže bilo ostati u njemu, nego izaći van. I pod tom težinom, ne mislim da je tražio više napora i kompromisa na koje nismo bili spremni.

Ne, pod težinom mislim da smo već bili toliko nesretni jedno s drugim, da unatoč bolu koji osjećamo zbog odluke o razvodu, oboje osjećamo da ćemo dugoročno postati sretnije osobe nakon i kada se odvojimo do kraja. I da će našoj djeci biti ugodnije i ljepše u novom obliku obitelji.

Razvod je proces

Do kraja? I kada je kraj odvajanju?

Ne znam ni taj odgovor. Budući imamo djecu, o kojoj oboje želimo brinuti i dalje ih zajednički odgajati, imam osjećaj da naš odnos neće nikada završiti do kraja. Kao što je to bilo sa mojim prošlim odnosima u kojima nisam imala djecu.

Razvod je bolan proces koji, ako smo odrasle i odgovorne osobe, od nas traži maksimum. Kao što maksimum traži i svaki odnos u kojem ostajemo ako želimo da taj odnos bude kvalitetan i ispunjen ljubavlju.

Razvod od nas traži, u stvari, gotovo nemoguće. Da, zbog djece, sa svojim bivšim partnerom izgradimo novi odnos, temeljen na poštovanju i prijateljstvu. Temeljen na uvažavanju osobnih granica. Temeljen na kompromisima. Traži od nas puno svjesnosti. Puno ljudskosti. Puno gledanja u sebe i preuzimanja odgovornosti za svoje postupke i osjećaje.

Biti Čovjek

Tek sam počela tu novu priču. Tek sam ušla u taj novi odnos. I ono što vidim je da bi bilo puno lakše dopustiti sebi da mrzim, da se ljutim, da okrivljavam njega i sudbinu. Prebacujem odgovornost na druge. I da je puno teže, nako svega dobrog i lošeg što smo prošli zajedno, i unatoč svemu, ostati čovjek.

Ali na kraju svega, najviše što mogu napraviti je upravo to, biti Čovjek. Čovjek otvorenog Srca. Čovjek koji i dalje voli jedan dio te druge osobe. Tog muškarca.

I da mogu stati ispred njega, pogledati ga u oči, dati mu ruku i reći: Žao mi je što nismo uspjeli. Dali smo sve od sebe. Voljeli smo se. Zajedno smo rodili djecu. Planirali budućnost. Željeli graditi Dom. I da, boli što nismo uspjeli. Ali jedino što možemo je prihvatiti. I oprostiti sebi i jedno drugome. I nadati se da će naša djeca naći način da nas jednog dana razumiju i oproste što smo im razdvojili obitelj.

Na Kraju

A na kraju svega, mogu reći, želim nam da budemo Sretni. Svatko na svojoj strani. Na svoj način. I da naša djeca, umjesto roditelja koji se mrze jer su ostali zajedno, imaju sretne, životom ispunjene roditelje, koji će im ovako moći dati najbolje od sebe. I da sada vidim, da je upravo ovo najbolji mogući način za sve nas.

Bilo je lijepo biti u ljubavi. I bilo je ružno biti u mržnji. Hvala nam što smo dovoljno hrabri i veliki da smo, unatoč boli, našli snage da na najljudskiji način krenemo dalje. I čak i u tome budemo si podrška.

Sretan nam put. I dobro more. I kako ja volim reći, neka nam dobri vjetrovi pušu u krmu, od sada pa do vječnosti.

  • kate4141

    Dr.Agbazara ist ein großartiger Mann, dieser Arzt hilft mir, meine Geliebte Jenny Williams zurückzuholen, die vor 1 Jahr mit mir Schluss gemacht hat und vor ein paar Tagen kam er zu mir zurück und bat sie mit Hilfe dieser spirituellen Kräfte zurück zu akzeptieren. Also, wenn Sie Hilfe in jeder Situation im Leben brauchen, kontaktieren Sie ihn per E-Mail über: ( agbazara@gmail. com ) oder rufen Sie / WhatsApp  +234 810 410 2662

  • Avatar Ana_Katarina_Sansevic
    Ana_Katarina_Sansevic

    Evo samo da napišem svoje iskustvo/situaciju. Nakon 5 godina braka odlučili smo se rastati, jednostavno nije više išlo. Imali smo dvoje prekrasne djece curicu 4.g i dečka 1.g, svoju kuću, auto, ja svoj posao i sve je naizgled izgledalo idilično, ali nije bilo :( Djeca su počela osjećati tenzije, curka je burno reagirala kad bi mi povisi ton, a mrvica se povlačio u sebe i protestirao šutnjom i ja nisam mogla više tako jer sam vidjela kako utječemo na djecu i rekla sam dosta. Jednog dana sjeli za stol razgovarali otvoreno i odlučili da više ne možemo zajedno. Ja sam s djecom otišla k svojima, on je ostao u kući. Nakon mjesec dana na rutinskom ginekološkom pregledu saznala da sam trudna 9 tj o.O Opet razgovori i odlučili da će stvari ostati kako smo se dogovorili. Evo prošlo je 4 mjeseca, ja trudna 26.tj, psihički sam mirnija, uživam s djecom, renoviram si prostorije, djeca kod tate idu svaki vikend, nas dvoje se slažemo bolje nego dok smo živjeli zajedno. Žao mi je jedino što nismo prije tako odlučili, nego svo se bez veze bojali prvog koraka, Frajer je sad pravi hahar koji priča na veliko, sekica je tu koja mu u svemu pomaže, obožavaju se i jedva čekaju malog bracu :D Happy end. Svaka cast!  Doista me impresioniraju ovako pozitivne ljudske price. Vjerujem da ti nije bilo lako ostati pri odluci za razvod nakon sto si saznala da si trudna s trecom bebom. Ali ocito da si imala dovoljno unutrasnje snage da i dalje budes vjerna sebi i onome sto duboko u sebi osjecas da je najbolje za sve vas, pogotovo za djecu. Majka lavica, kako ja volim reci:) Ima puno majki lavica na ovom svijetu, i djeca koja odrastaju uz njih su sretna, pa bila ona u odvojenoj ili ne obitelji. I da, kuzim to u vezi straha od prvog koraka. To je i mene kocilo. Kao i osjecaj krivnje da li doista radim pravu stvar, jer sto ako sam ipak mogla i drugacije? Ali vi ste taj prvi korak stvarno napravili prilicno rano, kada je steta za djecu vrlo mala.  Zagrljaj vam saljem I zelim jos puno sretnih trenutaka u vasoj veseloj zajednici :)

  • assa

    E sad moje iskustvo, u braku sam 16 godina dvoje dijece od 16 i 10 godina. Supruga je zadnje 3 godine pocela da zivi kao da je studentica u svojoj 40 godini. Brigu o porodici 95 posto vodim ja kuhanje vodanje djece u skolu treninge i sl. Ona je na sve razgovore o popravljanju odnosa ignorisala i situacija je sve gora. Pred prijateljima rodbini glumi divnu majku i kako joj je to najvaznija stvar na svijetu. Kcerka od 10 godina ima neki odnos sa njom koji je zasnovan na strah jer ako nije po njenom to je vriska pa cak i batine ( ako nisam tu ). Sin nece da ima nista sa majkom i sa njom ima samo nuznu konverzaciju. Zbog tog njegovog odnosa majka nece da zna za sina osim ako ja ne nametnem temu za razgovor. I pored mog nastojanja da zavrsimo ovu agoniju i da se razvedemo njen stav je da se ja iselim i da joj ostavim luksuzni stan koji sam ja 100 posto sam kupio. Vjerovatno bi to i uradio ali sin nece da zivi sa majkom a kcerka nema pravo izbora. Dijeca se vole i jako su bliski. Kako rijesiti ovu situaciju. Nas odnos je da zivimo odvojene zivote u istom stanu i kako se postaviti u najboljem interesu dijece.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.