Sretan nam kraj braka!

Kad sam prije godinu dana počela pisati kolumnu za Klokanicu, moj brak je već bio u krizi. Nazirale su se sve krhotine, no nisam znala u kojem smjeru ćemo otići. Hoćemo li doista naš odnos privesti kraju i našu obitelj razdvojiti ili ćemo uspjeti prebroditi krizu, iz nje izvući najbolje i ostvariti bolji i čvršći odnos?

Srce i Stvarnost

Naravno da je moje Srce željelo da se sve završi na najbolji mogući način za sve nas.

Moja čežnja je bila (jer oduvijek sam željela imati otvoreno, iskreno, ravnopravno, ljubavlju ispunjeno partnerstvo u kojem oboje zajedno rastemo kao ljudi) da uspijemo prebroditi krizu, pogledamo u svoje krhotine, izvučemo ih na svjetlo dana, naučimo iz njih ono što trebamo, narastemo kao pojedinci i obitelj, i snažniji i povezaniji nego prije, krenemo dalje u Život.

No Stvarnost nije htjela tako.

Iako smo dali sve od sebe, svatko na svoj način. Iako među nama ljubavi još ima. Iako imamo dvoje predivne djece zbog koje smo se trudili i nismo htjeli odustati.

Već na početku kraja, na jednoj od partnerskih terpija na koje smo išli, naš terapeut nam je rekao: "Nažalost, kada se u partnerskom odnosu neke granice pređu, teško se vratiti natrag." Te riječi ostale su mi u sjećanju, i iako sam dala sve od sebe da povratim vjeru, ljubav i poštovanje u svoj odnos, nažalost neke stvari se doista nisu mogle vratiti. Zašto? Kako? Što nam je još trebalo? I zašto nismo uspjeli?

Ne znam. Nemam sve odgovore. Možda će mi ih budućnost donijeti.

Kada ljubav nije dovoljna

Neki dan me prijateljica pitala: "Pa, volite li se vi još?"

I kaj da odgovorim na tako jednostavno pitanje, osim: "Pa da, volimo se, na neki način. Ali, nažalost, ljubav nekad nije dovoljna." Postoje još brojne stvari koje kvalitetan partnerski odnos mora imati, da bi bio funkcionalan i ugodan za sve koji se nalaze u njemu. Naš odnos je došao na mjesto u kojem je, na kraju, teže bilo ostati u njemu, nego izaći van. I pod tom težinom, ne mislim da je tražio više napora i kompromisa na koje nismo bili spremni.

Ne, pod težinom mislim da smo već bili toliko nesretni jedno s drugim, da unatoč bolu koji osjećamo zbog odluke o razvodu, oboje osjećamo da ćemo dugoročno postati sretnije osobe nakon i kada se odvojimo do kraja. I da će našoj djeci biti ugodnije i ljepše u novom obliku obitelji.

Razvod je proces

Do kraja? I kada je kraj odvajanju?

Ne znam ni taj odgovor. Budući imamo djecu, o kojoj oboje želimo brinuti i dalje ih zajednički odgajati, imam osjećaj da naš odnos neće nikada završiti do kraja. Kao što je to bilo sa mojim prošlim odnosima u kojima nisam imala djecu.

Razvod je bolan proces koji, ako smo odrasle i odgovorne osobe, od nas traži maksimum. Kao što maksimum traži i svaki odnos u kojem ostajemo ako želimo da taj odnos bude kvalitetan i ispunjen ljubavlju.

Razvod od nas traži, u stvari, gotovo nemoguće. Da, zbog djece, sa svojim bivšim partnerom izgradimo novi odnos, temeljen na poštovanju i prijateljstvu. Temeljen na uvažavanju osobnih granica. Temeljen na kompromisima. Traži od nas puno svjesnosti. Puno ljudskosti. Puno gledanja u sebe i preuzimanja odgovornosti za svoje postupke i osjećaje.

Biti Čovjek

Tek sam počela tu novu priču. Tek sam ušla u taj novi odnos. I ono što vidim je da bi bilo puno lakše dopustiti sebi da mrzim, da se ljutim, da okrivljavam njega i sudbinu. Prebacujem odgovornost na druge. I da je puno teže, nako svega dobrog i lošeg što smo prošli zajedno, i unatoč svemu, ostati čovjek.

Ali na kraju svega, najviše što mogu napraviti je upravo to, biti Čovjek. Čovjek otvorenog Srca. Čovjek koji i dalje voli jedan dio te druge osobe. Tog muškarca.

I da mogu stati ispred njega, pogledati ga u oči, dati mu ruku i reći: Žao mi je što nismo uspjeli. Dali smo sve od sebe. Voljeli smo se. Zajedno smo rodili djecu. Planirali budućnost. Željeli graditi Dom. I da, boli što nismo uspjeli. Ali jedino što možemo je prihvatiti. I oprostiti sebi i jedno drugome. I nadati se da će naša djeca naći način da nas jednog dana razumiju i oproste što smo im razdvojili obitelj.

Na Kraju

A na kraju svega, mogu reći, želim nam da budemo Sretni. Svatko na svojoj strani. Na svoj način. I da naša djeca, umjesto roditelja koji se mrze jer su ostali zajedno, imaju sretne, životom ispunjene roditelje, koji će im ovako moći dati najbolje od sebe. I da sada vidim, da je upravo ovo najbolji mogući način za sve nas.

Bilo je lijepo biti u ljubavi. I bilo je ružno biti u mržnji. Hvala nam što smo dovoljno hrabri i veliki da smo, unatoč boli, našli snage da na najljudskiji način krenemo dalje. I čak i u tome budemo si podrška.

Sretan nam put. I dobro more. I kako ja volim reći, neka nam dobri vjetrovi pušu u krmu, od sada pa do vječnosti.