Roditelji Kolumne roditelja 292 prikaza 14. studenoga 2014.

Sestrinska ljubav i mržnja

sestre
Foto: Ana Katarina Sansević
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Starija Lucija (7) iskorištava svoju poziciju, već životno mudrije sestre, i objašnjava mi Evine postupke kao nepravdu koja je upravo njoj učinjena, dok mlađa Eva (3) iskorištava svoju poziciju mlađe, slađe i bebaste sestrice, koja me svojim suzicama i slatkim tepanjem pokušava uvjeriti da je upravo Lucija vještica koja ju maltretira i ne da joj disati

Moja sestra mlađa je od mene 7 godina. U našem odnosu bilo je raznih zanimljivih trenutaka. Od neočekivane radosti kada sam dobila sestru taman prije kretanja u osnovnu školu, preko našeg odrastanja u kojem je razlika u godinama ponekad išla u njenu, a ponekad u moju korist, do našeg sadašnjeg odnosa u kojem u njoj imam najbolju prijateljicu, osobu za koju znam da je tu za mene, "no matter what and no matter when". Za koju znam da će me prihvatiti, pa čak i onda kada me ne razumije i kada se naši unutrašnji i vanjski svjetovi ne podudaraju niti za milimetar. 

Kako to znam? 

Mama akrobatkinja

Ponekad, kada promatram dinamiku odnosa moje dvije kćeri, kao da gledam svoju sestru i sebe. Iako su Lucija i Eva drugačije osobnosti, neki momenti su vrlo slični. Njihove emocije se kreću u kružnicama od ljubavi, radosti, prihvaćanja i empatije do ljutnje, ljubomore, bijesa i okrutnosti. 

Najčešće se osjećam kao akrobat na žici dok promatram njihov odnos i pokušavam neke situacije učiniti pravednima i fer. Procijeniti u kojim situacijama starija Lucija (7) iskorištava svoju poziciju, već životno mudrije sestre, i objašnjava mi Evine postupke kao određenu "nepravdu" koja je upravo njoj učinjena ili u kojima mlađa Eva (3) iskorištava svoju poziciju mlađe, slađe i bebaste sestrice, koja me svojim suzicama i slatkim tepanjem pokušava uvjeriti da je upravo Lucija vještica koja ju maltretira i ne da joj disati.

sestre | Author: Ana Katarina Sansević Foto: Ana Katarina Sansević

Najčešće ih pokušavam doista čuti što mi imaju za reći i ako osjetim da se ima smisla umiješati, to i učinim. Jer Lucija je nekad stvarno vještica, ali ni Eva ponekad nije puno bolja. Dapače, kada se okrenem od njih dvije, ponekad se pretvori u pravog malog gnoma. 

Empatija

Ono što je bitno i čemu dajem važnost u svom uplitanju u njihov odnos je upravo dovoljno dobro procjenjivanje kada, do kuda i na koji način se miješam u njihovu dinamiku

Ali ono što je još bitnije je učenje koje mogu dobiti od mene, razvijanje njihovog osjećaja empatičnosti. Jer mogu im objašnjavati što nije u redu, mogu ih ucjenjivati kaznama i prijetiti, ali dok same ne budu imale suosjećanje jedne prema drugoj, ništa neće funkcionirati na duge staze.

Razvijanje empatije kod djece je proces koji počinje rođenjem i koji traje. Djeca nemaju urođenu empatičnost, nego se stvara tijekom života. I ono što im od nas treba je da im tu istu empatičnost zrcalimo. Kada smo empatični prema njima i prema ljudima u svojoj okolini, i oni uče biti empatični prema drugima i prema samima sebi. 

Na primjer, kada me ponekad dovedu do ludila, i prije nego što stvarno počnem urlati kao zmaj po stanu, duboko udahnem, začepim, pa se saberem, dam si prostora da dođem sebi i na kraju se vratim njima, zagrlim ih, (koliko-toliko) mirno porazgovaram s njima i (ovisno o njihovoj dobi i kapacitetu da me razumiju), pokušam objasniti situaciju, reći što me smeta i što me točno naljutilo, preuzmem odgovornost za svoje osjećaje i postupke i na kraju kažem: "Oprosti, nisi ti kriva što sam viknula, to je moj problem što sam nervozna, umorna i što ponekad nemam živaca. Ali bilo bi mi lakše da… Ili želim da… " Imenujem svoje granice, vidim gdje sam sama odgovorna što nisam na vrijeme odreagirala na neko ponašanje i što sam na kraju "skoro pukla ko kokica". I tada činim upravo to. Učim ih empatiji.

Prvo, oprostim samoj sebi što nisam savršena. Imam empatije prema sebi. I imam empatije prema njima. I učim ih koji način je prihvatljiv za riješavanje konflikta.

I naša interakcija završi pomirenjem, bliskošću i ljubavlju. Iz ljutnje do otvorenog srca. Taj put je uvijek takav ako si dopustimo biti iskreni, prvo prema sebi, a onda i prema drugima. A naša djeca onda to uče od nas.

I na isti način i one kopiraju mene. Primjenjuju to. U svom međusobnom odnosu.

Iz prikrajka

Ponekad ih gledam kroz odškrinuta vrata dječje sobe. Igraju se s kućicom za lutke. Eva je beba, a Lucija mama. Igra savršeno ide, do nekog trenutka, kada jedna od njih dvije ima drugačiju viziju nastavka igre od ove druge. I tu počne: "Daj. Nedam. To je moje. Nijeeee. Moje jeeee! Reći ću te mami! Neću ti biti prijateljica! Ti mi UVIJEK to uzmeš!" Pa se ucjenjuju, deru jedna na drugu, nazivaju raznim imenima, ponekad i odalame. Ili pobacaju igračke jedna na drugu. Ili se rasplaču.

Moj prvi impuls je da se umiješam i djelujem. Dolazi "mama sudac" koja će riješiti situaciju. Ali ne činim to uvijek. Jednostavno ih pustim. I nakon vala ljutnje, malo suza i grubih riječi, dođe novi val.

Jedna od njih kaže "Oprosti seka". Pa se i druga pridruži. Pa se zagrle. Obrišu suze. I nastave se igrati.

Do slijedećeg vala!

Što je bitno

I zato, kada ljudi pričaju o raznim teorijama je li bitno i koliko je bitno koja je razlika u godinama između djece i je li bitno da su istog spola ili ne? Ja bih na sve to rekla da je to ipak manje bitno. Naravno da i to utječe na odnos. Ali najbitnija je ljubav.

Najbitnije je kako ih mi učimo da vole jedno drugo.

A to ih učimo jedino tako da ih volimo. Jer ovisno o načinu na koji su naša djeca voljena od nas, i ona će znati voljeti sebe. I druge. 

I zato me uopće ne brine kada Lucija izjavi da je njena sestra glupača. Ili da bi najradije da ju nikada nisam rodila. Ili Eva ljubomorno odalami Luciju jer ona sjedi meni u krilu. 

Zato jer su to sve trenuci koji su potpuno normalni. I koji će proći. 
A najmanje me brine iz samo jednog jedinog razloga. Jer znam. Bila sam dio toga.

Jer sam i ja svoju sestru maltretirala i jer smo se ponekad mrzile. No, unatoč razlici u godinama, unatoč različitim osobnostima i stilovima života, s godinama smo sve bliskije i bliskije.

Jer znam da ako ima dovoljno ljubavi u odnosu, ona će uvijek naći svoj put. Unatoč svim preprekama. 

Jer samo sestra je sestra i prijateljica. Istovremeno.

“Ti si moja sestra, rođene smo tako nevine, 
pune potreba.
Bilo je trenutaka kada smo bile prijateljice
I onih kada smo bile okrutne.
Svake noći bi tražila da me
Gledaš dok spavam.
Bojala sam se noći.
Ti si se kretala kroz mjesta koja su me plašila.
Tako nježno si živjela unutar mog svijeta
Štićena samo svojom dobrom prirodom.
Ti si moja sestra
I ja te volim…”

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.