U našoj obitelji s tri kćeri, jedne se slažu kao prst i nokat, a druge nerijetko kao najveći neprijatelji. Jaz je otvorenog tipa i ne pokušavam ga uvijek gušiti - čujem, saslušam strane i pokušam shvatiti. Svi bi mi svjesno ili podsvjesno htjeli da nam se djeca međusobno super slažu i vole. I što sada kada ne ide kako smo si zamislili?
Što više djece imate, to vam je jasnije da se kao ljudi rađamo posve drugačiji. Moje su mi kćeri tako najbolji učitelji kada se radi o shvaćanju ljudskih karaktera, ćudi, genetike, te činjenice da na različito reagiramo na najrazličitije načine - što je jednom od životne važnosti, drugi ni ne primjećuje. Toliko je različitosti da na trenutak ne povjerujete.
U našoj obitelji s tri kćeri, jedne se slažu kao prst i nokat, a druge nerijetko kao najveći neprijatelji. Jaz je otvorenog tipa i ne pokušavam ga uvijek gušiti - čujem, saslušam strane i pokušam shvatiti. Ne, nisam u zabludi pa da ne znam da je stvar i u njihovim godinama, kada se mnoštvo emocija još ne uspijeva do kraja iskontrolirati, ali bude mi žao. Svi bi mi svjesno ili podsvjesno htjeli da nam se djeca međusobno super slažu i vole. I što sada kada ne ide kako smo si zamislili?
Svojim kćerima još nikada nisam rekla da se "moraju voljeti" zato što su sestre. Ima li to smisla ikome reći? Bi li itko od vas nekoga krenuo iskreno voljeti zato što vam je netko naložio da to činite?! Ipak, nerijetko čujem da roditelji to čine. Možda su u pravu? Ja bih takvo što odmah potpisala kad bi mi to imalo smisla. Isto tako, dugo djeci nisam pokušavala objasniti o čemu se u sestrinskom odnosu zapravo radi jer ni sama nisam imala jasnu sliku o tome.
Ne prisiljavam ih na međusobnu ljubav
U vječitom neslaganju sa sestrom (uglavnom oko sitnica u očima roditelja), najstarija me kćer jednom zaskočila: "Meni sestra uopće nije najbolja prijateljica! S njom čak nemam ništa zajedničko. Bolja mi je prijateljica, nazovimo je Jana, iz vrtića". Izjavila je to prilično uznemirena, vjerojatno i sama zabrinuta svojom ulogom sestre u odnosu u kojem se dotične ne slažu
U tom trenutku mi je sinulo. I sama sestra, koja je sa svojom prošla svakojake faze, i ja sam si postavljala slična pitanja, i to kao puno starija od svoje kćeri. Slušajući sad "vapaj" svoje kćeri, objasnila sam nam stvari na sljedeći način:
"U redu je da ti je prijateljica iz vrtića bolja prijateljica od sestre. Tome prijatelji i služe. S njima imaš zajedničke interese, a kroz zajedničku igru i brigu jedne o drugoj, razvijate toplinu i pažnju i shvaćate da si i dalje želite, kako pomagati tako i dijeliti vesele trenutke - da želite biti prijateljice. A sestra? S nekim tko se zove sestra dijeliš jako dugačak period života, gotovo čitavo djetinjstvo i odrastanje (moglo bi se reći i silom prilika), a to znači da se sa sestrom imaš priliku upoznati bolje od većine ljudi koje ćeš ikada sresti u životu. I ne morate obje voljeti iste crtiće ni istu muziku, ali bilo bi dobro da njegujete poštovanje jedna prema drugoj, jer ste upravo iz svojih različitosti naučile jako puno o svijetu i ljudima koji vas okružuju."
I tako moje dvije kćeri grade odnos iz dana u dan. Uz vrisku, pokoji udarac ispod pojasa i puno galame. A ja to promatram i gasim vatru kada se opasno rasplamsa. Ne prisiljavam ih na međusobnu ljubav, ali ih potičem na međusobno obraćanje pažnje i poštovanje, sve dotle dok jedna drugoj ne oduzimaju pravo na slobodu i sigurnost.
Sloboda nad emocijama
No ono što smatram još važnijim jest da mi roditelji shvatimo da postoji nešto što možemo učiniti za bolji odnos između svojih potomaka, a to nešto je da u svakodnevnim situacijama pronalazimo (ako treba i insceniramo) što više stvari u kojima jedni druge trebamo, u kojima zajednički činimo stvari koje nas vesele, da oprezno, ali na glas ističemo posebnosti i sposobnosti svakog od nas (kažem oprezno da ne izazovete ljubomoru), kao što je sposobnost nasmijavanja ili uveseljavanja drugih (s čime imamo predivna iskustva!), učenje jedni od drugih čime postajemo mudriji i pametniji, možemo i otvoreno slaviti pojedinačne talente koje posjedujemo te potom zajednički uživati u njima: u plesu, pjesmi, lijepom crtanju i tako dalje.
A sve gore navedeno činim iz možda sasvim sebičnih razloga za svaku od svojih kćeri - kako bi spoznale i upamtile da za njihovog života na svijetu uvijek postoji netko tko ih može dobro razumjeti i tko im baš zbog toga u teškim trenucima može najbolje i najbrže pomoći.
Sloboda i prostor u djelovanju čine čuda na mnogim poljima pa tako i ovom. Davši im kontrolu i slobodu nad emocijama, mislim da sam svojim kćerima skinula poveći teret s leđa, a to je onaj da se osim s vlastitim emocijama ne moraju nositi i s očekivanjima drugih (u ovom slučaju svojih roditelja). Jer jednom kada spoznaju da mogu slušati i vjerovati svojim osjećajima, djeca mogu otvorenijeg srca pokušati razumjeti i nekog drugog - danas sestru/brata, a sutra...
Čitamo se i crtamo poštujući svoje i tuđe osjećaje.
