Roditelji Kolumne roditelja 21. srpnja 2014.

Opraštam si što nisam bila savršena mama kravica

Doris Pinčić
Foto: Slavko Miđor/PIXSELL
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Bila sam uvjerena kako ću biti super dojilja. Već u sedmom mjesecu trudnoće imala sam kolostruma u grudima. Moja majka bila je relativno uspješna dojilja, a sestra je rasturala. Ona je imala mlijeka za cijeli razred djece nahraniti. Potencijali su bili tu, nema dileme. Gdje je pošlo po zlu?

Volim planirati vrijeme, stvari, život. Planovi mi nekako daju sigurnost da će ono što slijedi biti u redu. I uglavnom se držim svojih dogovora sama sa sobom. Ipak, kad je majčinstvo u pitanju, vrlo je teško planirati, uglavnom se dani i prilike svode na trenutno prilagođavanje novim izazovima uz svog malog anđela. Jedini plan kojeg se doista držim negdje u podsvijesti je onaj da želim izgraditi zadovoljno, otvoreno dijete, emocionalno spremno za život, a sve ostalo su tek različiti putevi kojima idemo ka tom cilju. Prva stepenica na kojoj sam shvatila da u roditeljstvu planovi nemaju baš veliku težinu je dojenje, a ovu kolumnu pišem upravo u nadi da će neka trudnica nabasati na nju te na temelju mojih grešaka napraviti pametnije i bolje. 

Pripreme za porod, ali ne i za dojenje

Tijekom trudnoće pročitala sam na desetke knjiga o razvoju ploda, promjenama koje prolazi tijelo, o odgoju, o prehrani, bila sam vrlo upućena što se koji tjedan razvija i što nam je sljedeće na repertoaru. Poznavala sam svaki portal na kojem su se družile trudnice i razmjenjivale iskustva. Sasvim logično, tih devet mjeseci zanimala me uglavnom samo takva literatura. Čitala sam o svemu što jest ili može biti. Kako su mi promakle lekcije o dojenju? Ne znam. Mogla bih čak reći da mi nisu ni promakle, nego se o tome u periodu trudnoće vrlo malo priča. Idemo na vježbe pilatesa na kojima vježbamo disati, tiskati, pripremamo odjeću, krevetiće i slično, svi imaju neke savjete, dobronamjerne, dosadne i česte, ali o dojenju vrlo malo. Barem me sto ljudi pitalo, bojiš li se poroda? Naspram toga, nitko mi nije postavio pitanje: Bojiš li se dojenja? Realnije bi mi bilo da je bilo obrnuto. 

Dakle, bila sam uvjerena kako ću biti super dojilja. Već u sedmom mjesecu trudnoće imala sam kolostruma u grudima. Moja majka bila je relativno uspješna dojilja, a sestra je rasturala. Ona je imala mlijeka za cijeli razred djece nahraniti. Potencijali su bili tu, nema dileme. Gdje je pošlo po zlu? 

Prve teškoće već u rađaonici

Nakon samog poroda bila sam poprilično zbunjena, jer se sve odvilo neočekivano brzo i jednostavno. Par minuta nakon što je tata prerezao pupčanu vrpcu, Donat je već bio meni na prsima. Naravno, pročitala sam da je idealno odmah mu dati sisu ne bi li se čim prije potaknuo refleks. Tako sam i pokušala učiniti, ljubazna sestra mi je pomogla kako bi mu namjestili usta da povuče, međutim, nije išlo. Bio je vrlo hladan i izmučen, objasnili su mi da je tako zbog mekonijske plodne vode, što bi vjerojatno značilo da se u zadnjim trenutcima pred porod mučio.

Sestra je savjetovala kako je najbolje da ga odvede ugrijati i oprati dok mene riješe do kraja. U međuvremenu je doktor shvatio da je komadić posteljice zaostao u meni i da moramo napraviti operaciju zbog koje su me uspavali. Tih sat vremena anestezije mi je zapravo dobro došlo. Ne bi čovjek vjerovao, ali u tom dubokom snu sam se jako lijepo odmorila, dobila neku novu energiju i postala svjesna što se dogodilo. Sad je moj mali princ stigao odjeven, čist i mirisan, spreman za novi pokušaj dojenja. Zaljubili smo se automatski. Idemo ponovno, uzimam ga (vrlo nespretno tih prvih dana), stavljam na prsa i pokušavam, ali teško ide. Sestra me tješi da se opustim, kad dođemo u sobu pokazat će mi sve položaje, mogućnosti i ostalo. 

Uskoro nas vode u sobu. Na zidu imamo upute za dojenje i naslikane različite položaje - kako držati dijete da bude lakše. Isprobala sam sve, ali on neće vuči ili vuče vrlo malo. A mlijeka ima, kolostruma zapravo tih prvih dana. Paradoks, gospođa koja leži u sobi sa mnom, ima prekrasnu malu princezu koja vuče iz sve snage, ali mama nema ništa u cikama. Borimo se svaka na svoj način. Ja se okrećem kao srdela u krevetu tražeći pravi položaj u kojem će mu biti lakše sisati. Izuzetno ljubazno osoblje bolnice pomaže svakoj majci, pogotovo nama novopečenima. Pridržavaju glavicu bebi, dodaju iz malog krevetića, sve što je potrebno.

Počela sam pisati dnevnik dojenja

Dobro, tad sam već shvatila da nam ne ide najbolje, ali ne damo se. U bolnici smo se još susreli s nekoliko problema - bio je poprilično uspavan za jedno novorođenče, dobio je žuticu. Zbog svega toga u kombinaciji, u konačnici je nakon dva dana izgubio tristo grama. Savjet pedijatrice je bio da mu ipak damo malo dohrane (adaptiranog mlijeka) na špricu. Tako smo i učinili, slasno je pojeo nekih deset mililitara (danas jede dvjesto dvadeset u obroku bez greške), sljedeći obrok stavili smo ga na sisu pa je nekako i krenulo. I tad smo počeli voditi dnevnik dojenja, što je prilično zgodna stvar na koju te navuku u bolnici. Kao neiskusna majka i dojilja lako se zaboravi kad je bila koja strana, u koliko se točno jelo i ostalo. Pa sam i ja počela pisati, prvih dana bilo je tu i po dvadeset odlazaka na sisu koji bi uglavnom svaki put završili spavanjem. 

Mastitis i tisuću načina kako ga liječiti

I tako smo nekako prošli kroz tih prvih nekoliko dana s prolaznom ocjenom. A onda je, sedam dana nakon poroda, uslijedio pravi porod. Moja mama došla je u posjetu, da ga upozna, da mi pomogne i sve ostalo što mame rade kad im kćer dobije dijete. Dan nakon što je došla, ja sam ujutro osjetila da se ne mogu ustati iz kreveta i da mi je vrlo hladno. Izmjerili smo temperaturu, preko 39! Čisto da stvari smjestimo na pravo mjesto, ja temperaturu nikad nemam, čak ni za najvećih gripa, tako da je ovo bilo prilično čudno. 

Doslovno preko noći moje grudi su se skamenile, nadošlo je mlijeko i sve se upalilo. Posjetio nas je mastitis. Strašna bol, trudovi i porod su za mene bili pjesma u odnosu na to. Bila sam zbunjena u tom trenutku, jer dijete ne želi ni pogledati sisu koja je tvrda i muči ga čim joj se približi. Pa onda, najgore od svega, hrpetina savjeta. Doktor mi je prepisao antibiotike i rekao da se s tim ne valja zezati, posrijedi je jako teška upala, najbolje da ne dojim dok je tako, a ukoliko bude potrebno, morat ćemo u potpunosti prestati dojiti. Poznanica je zvala gospođu iz Udruge Roda koja je rekla obavezno dojiti stalno sad kad je upaljeno, drugi doktor je rekao dojiti, ali nakon što prođu dva sata od antibiotika, baka je zvala i rekla da stavljamo kupusa i masti... Svatko je imao svoju verziju mastitisa i načina na koji ćemo ga preboljeti.

Iskreno, bila sam vrlo zbunjena, izmorena i na korak do odustajanja od dojenja, ali sam zbog grižnje savjesti morala pokušati dati sve od sebe da svom djetetu pružim najbolje što mogu. Sad to zvuči smiješno možda, ali u tim trenutcima, nije bilo ni najmanje, sisu su mi masirali svi odreda, tko god je stigao u kuću imao je svoj način, a ja sam čim bi ju netko taknuo plakala od bolova. Peršin, med, kupus, svinjska mast, kapi u nos, izdajalice, stavi joj malog na prsa. Uzbuna. Sad sam saznala da se to događa mnogim ženama, a  zanimljivo je da se o tome vrlo malo priča. Više od tečaja disanja na porodu meni je bio potreban tečaj pripreme za dojenje

Mnoge žene me osuđuju

U svakom slučaju, uspjeli smo prodojiti nakon jedno pet, šest dana borbe, izdajanja, bočice i svega ostalo. Svi su me plašili kako jednom nakon što proba mlijeko na bočicu, sisu više neće pogledati, što kod nas uopće nije bio slučaj. Dapače, moje dijete je uvijek između sise i bočice (nakon što nam je krenulo) biralo sisu. Ponekad sam se bojala da mu nije dovoljno (savjeti sa strane su tome malo kumovali) pa bih mu dala i malo adaptiranog mlijeka tako da smo u prvim mjesecima dojili sedamdeset posto, a trideset posto imali adaptirano mlijeko.

I znam hrpu žena koje zbog toga osuđuju i mene i ostale majke koje slično postupaju, ali vjerujte mi, u trenutku zbunjenosti, ranjivosti i pokušaja da svom djetetu daš najbolje što možeš, zadnje što je potrebno je napad i osuda jer si ga nahranio u strahu da je gladno. Osuđujem taj fanatizam zbog kojeg se puno žena osjeća loše ako ne uspije biti savršena dojilja. Budimo realni, svi svoju djecu obožavamo i želimo im sve najbolje, ali putem ćemo svi sigurno napraviti neke greške i to je zapravo i u redu. 

Ipak sam ponosna što sam dojila pet mjeseci

Moje pogreške zbog kojih ni u jednom trenutku nisam isključivo dojila vjerujem da su bile što si nisam stavljala obloge na sisu od samog poroda, što se od prvog trenutka (kad on nije htio sisati) nisam više izdajala i što nisam imala dovoljno povjerenja u sebe da ja mogu proizvesti svu potrebnu hranu za njega, nego sam od straha da je gladan ponekad posezala za adaptiranim mlijekom. Ukoliko budem imala drugo dijete, nastojat ću biti pametnija po ovom pitanju.

Unatoč mastitisu, neiskustvu, strahovima, ranom povratku na posao, ponosna sam što sam pet mjeseci dojila (ne isključivo, ali vrlo aktivno). Voljela bih da je trajalo i duže i više, jer je dojenje, nakon što ove prve muke prođu doista jedno od najljepših iskustava. To su trenutci zbližavanja, sigurnosti i velike moći za ženu koja se osjeća posebno jer iz svog tijela stvara hranu za svoje malo biće. Ali što je tu je, i njega želim naučiti da je u redu pogriješiti i oprostiti samom sebi pa nastaviti dalje hrabro i s radošću. E pa kad se već primjerom odgaja, opraštam sebi što nisam bila savršena mama kravica

  • eleonora23

    svaka čast na svemu napisanome:) Bravo!

  • Avatar purgerica333
    purgerica333

    Ista stvar znala sam sve o trudnoći i bebama ali na žalost o dojenju ništa.Kad je mlijeko došlo nije izlazila ni kap na kraju sam dobila antibiotik i bromergon i nisam ni sekunde dojila jer se sve upalilo,moja cura je zdrava i živahna i odlično napreduje unatoč činjenici da ne dojim.A osude sam se nagledala na sve strane počevši od rodilišta pa na dalje

  • bela4

    Hvala, Doris! Nebitno je što joj je zanimanje i koliko djece ima. Jednostavno je i iskreno ispričala realnu životnu situaciju. Kada bismo mi žene više to činile, umjesto da se ponašamo servilno i anđeoski kako se od nas i smatra primjernim. Kada bismo jedne drugima bile saveznice, a ne komentatorice i kritičarke sa suludo blesavim očekivanjima u pogledu majčinstva, braka, izgleda, kućanstva i slično. I da ne zaboravim najbolje što "prava" žena zna, a to je patnja u tišini. Jer patnja za "pravu" ženu i nije patnja, ona je prirodno stanje ljubavi i brige za druge, KOJU ONI NIKADA NE SMIJU ZABORAVITI-ali ona to NIKADA ne spominje. Jer, "sigurno" nije stvar u tome da je netko možda nerealiziran na nabrojanim životnim područjima pa to "kompenzira" suludim zahtjevima prema sebi i drugim ženama na područjima gdje može nešto realizirati. Radi lijenosti prenosim svoj post o ovoj temi sa sličnog članka: "Ova priča s dojenjem mi je već stvarno naporna. Da, dojenje je dobro. No, mnoga djeca odrasla na AM su savršeno zdrava. Pustit dijete da tjedan dana plače da bi se nešto dokazalo je suludo. Ja znam, probala sam i to.  Postoji granica isplativosti takvog ponašanja. Također je običnim mamama nemoguće pustiti dijete da tjedan dana bude 24 sata na cici obzirom su možda tjedan dana 24 sata na dan same s djetetom. Iz svog primjera mogu reći kako sam mjesecima isključivo dojila. Onda je moja curica počela dan i noć plakati. I tako 5 (24x5) dana i noći. A ja sama… potpuno… Muž na terenu, rodbina bolesna… No, svi mi na telefon govore kako je sigurno teško, no neka samo dojim. I tako ja dojim, a ona vrišti dan i noć-5 dana. I dođu i muž i rodbina i zaključe kako sa djetetom sigurno nešto neurološki nije u redu jer ona vrišti tako ludo (gle čuda!!!), a oni više nisu na telefonu već su kraj nje!!! E, sad je meni dosta i dam djetetu AM-i gle čuda, moja curka se napapa, pomazi i ZASPE!  I dalje je i sisala i papala AM. Druga curka je sisala dugo i uvijek je bila sita. Sva ova predavanja o “prirodnom” kao najboljem mi već stvarno idu na živce. Forsira se prirodnost samo u stvarima koje su na uštrb žena. Najbolje da nemamo carski rez. Žena samo mora imati volju-ako ne može roditi prirodno to je stvar njezine needuciranosti i razmaženosti. Obzirom sam ja oba puta rodila prirodno, ja sam “prava” mama, a ne ove koje su imale carski. Treba riskirati život majke i djeteta do kraja, a ne nekakve moderne izmišljotine uvoditi. Moja curka će uskoro 7 godina i jednom je popila antibiotik. Iako, možda joj ni tada nismo trebali dati te neprirodne preparate već pustiti da se tijelo bori, a ako ima trajne posljedice sve je to PRIRODA. Iako, priroda je i poplava i potres i virus i bakterija. Predlažem da ne poduzimamo bilo kakve “neprirodne” mjere protiv njih!"

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.