Roditelji Kolumne roditelja 28. travnja 2016.

Najljepše sjećanje na moju majku je gen za ljubav

majka dijete ljubav majčinstvo
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Dvadesete sam dočekala opraštajući se s majkom, najvažnijim bićem u životu svakog čovjeka, a tridesete sam pozdravila u ulozi majke, stvorenja najvažnijeg u životu svakog čovjeka. Moja majka zapravo nikad nije u cijelosti otišla s ovog svijeta, a kad sam dobila tu čast da i ja budem mama, ona je prisutnija nego ikad prije

Ovo nije jedna od onih priča u kojoj sam se ja kao tridesetogodišnjakinja osvijestila kao odrasla osoba i konačno shvatila da sam postala ono što sam najmanje htjela – postala sam poput svoje majke. Međutim, čini mi se da se upravo to dogodilo. Ali, nisam ja baš sad poput nje do u dlaku. Mislim, jesam, ali ne zbog genetskog koda i kromosoma s njenim potpisom u mom tijelu već i zbog činjenice da sam i sama postala majka.  

Nedugo nakon što je Dino izrastao u bebu dovoljno zrelu da ga možemo početi zvati velika beba/mali dječak, a kad je počela borba s društvom (članovima uže, šire i dalje obitelji, prijateljima i usputnim i namjernim poznanicima) shvatila sam koliko toga dijelim sa svojom mamom.  Da, osim borbe na pravo da dijete odgajam po svojim, nazovimo ih, pravilima, tu je i sveprisutan strah da mu je dobro, da je zdrav, sretan i siguran u svakom trenutku pa i onda kad ga treba obraniti od njega samog.

Moja majka preminula je od tumora na mozgu prije deset godina i gotovo dva mjeseca. Uoči svojih dvadesetih mijenjala sam pelene, hranila sam drugo biće koje to nije moglo samo i borila se za njeno pravo na privatnost kod presvlačenja, kupanja pa i negativnog doživljavanja njene nemoći prouzrokovane bolešću kao jadno stvorenje, žalosno i slično. Uoči svojih tridesetih godina ponovno sam mijenjala pelene, hranila drugo biće koje to tada još nije moglo samostalno i borila se za njegovo pravo da ga se doživljava kao biće nalik svakomu od nas. Dvadesete sam dočekala opraštajući se s majkom, najvažnijim bićem u životu svakog čovjeka, a tridesete sam pozdravila u ulozi majke, stvorenja najvažnijeg u životu svakog čovjeka

Biti mama bez mame

Dio sam vojske čije se pripadnice odazivaju na riječ 'mama'

Moja majka zapravo nikad nije u cijelosti otišla s ovog svijeta, a kad sam dobila tu čast da budem dijelom vojske čije se pripadnice odazivaju na riječ 'mama', ona je prisutnija nego ikad prije i to je ono gdje sam shvatila koliko toga dijelimo ja i ona; ona, ja i sve mame ovoga svijeta. Dok smo odrastali uvijek su mi bili smiješni njeni ispadi bijesa uzrokovani bratovim otporom na njena upozorenja, zamolbe… Što se ona jače derala, to je njegov osmijeh malog zločinca uhvaćenog u (ne)djelu bio jači. Kad bi nam govorila da ima oči na leđima zbog čega vidi sve što radimo ili da se za svoju djecu u tren oka pretvara u lavicu kad ih treba zaštititi, mislila sam da se pravi važna i nerijetko mi je to išlo na živce i najčešća reakcija bilo je kolutanje očima, naravno, njoj iza leđa, što bi ona, naravno, nekako uspjela primijetiti (valjda s onim parom organa za vid što ih je imala negdje na potiljku). 

Htjela sam instant rješenja, a ona je filozofirala

Moju nesigurnost i sramežljivost u društvu i plakanje zbog istog, pravdala je riječima da sam posebna, drugačije od drugih i da je u redu da sam takva, da će doći i moje vrijeme kada ću se otvoriti svijetu. Bile su to tada samo kratkotrajne riječi utjehe koje su zvučale kao predobro opravdanje u koje je bilo teško vjerovati. Htjela sam od mame instant rješenje svojih pubertetskih problema, a ona mi je filozofirala o nekakvoj posebnosti i vremenu koje tek treba doći. 

Sad shvaćam da me nije tješila praznim floskulama

Sad na svojoj koži svako toliko osjetim kako se osjećala kad bi joj se mlađi brat smijao u lice na svako njeno upozorenje. Sad shvaćam koliko smo zaista svi drugačiji i da je to zaista u redu, da mi nije lagala i tješila me ispraznim floskulama. Shvaćam da njeno navlačenja kostima majke lavice u trenucima kad je to bilo potrebno da nas obrani nije bio izraz samohvale bez pokrića. Sad shvaćam da majke lavice zaista postoje, da nisu likovi iz bajke, crtića, da zaista postoje i čine najjaču, najhrabriju vojsku svijeta. 

U tome smo moja majka i ja slične, to je ono po čemu sam ista ona i na tu sam jednakost zaista ponosna. To je, zapravo, ono što povezuje sve majke ovog svijeta i zbog toga slobodno mogu reći da su sve majke svijeta nalik jedna na drugu u onim za život djeteta najvažnijim stvarima. 

Nije bilo vrijeme da spoznam što stoji iza njenih riječi

Voljela bih da mogu vratiti vrijeme i u svojim tinejdžerskim danima odvojiti dovoljno vremena da zaista poslušam što mi pokušava reći kad govori o očima na leđima, o majkama lavicama. Voljela bih da sam već tada znala što to znači, ali valjda to nije bilo vrijeme da spoznam što zaista stoji iza izrečenog. Uvijek ću joj biti zahvalna na iskustvima i savjetima kako se nositi s raznim prilikama, u raznim situacijama koje mi je neposredno, nenametljivo i bez upozorenja da to radi prenosila već tada. Bilo je to njeno pripremanje mene malene i nesvjesne velikog svijeta za ono što me čeka u tada budućnosti, danas sadašnjosti u ulozi majke. 

Za moju mamu i danas govore da je za svoju obitelj, za svoju djecu bila žena zmaj, ja se mogu nadati da ću i dalje, iz dana u dan, prepoznavati njene riječi iz svog djetinjstva i u njima pronalaziti sebe kao majku koja želi najbolje za svoje dijete.

Danas radim isto kao i ona

Mlađem bratu smetali su njeni izljevi nježnosti na javnim mjestima poput namještanja kose, brisanja mrlja hrane s lica i skidanje mrvica s odjeće. Tada sam bila na njegovoj strani, danas je shvaćam. Danas radim to isto – volim svog sina onako kako samo majka to može – volim ga javno stavom lavice s oprezom u očima na leđima, na potiljku … 

Iz njenog odnosa prema braći i sestri naučila sam da svom sinu vratim istom mjerom – osmijeh za osmijeh čak i onda kad pomislim da bi jednostavnije bilo iskočiti iz vlastite kože. Naučila sam da od sina očekujem da će mi se dobrano nasmijati kad mu kažem: 'Pazi što radiš, znaš da imam oči na leđima', a ne očekujem da će mi povjerovati kad mu kažem da dobar sa svim svojim manama i vrlinama dok odrasta u okruženju gdje je sve veći naglasak na savršenosti. Shvatit će što mu je majka govorila kad za to dođe vrijeme. 

Nismo svi isti, ali svi imamo gen za ljubav

Ovo sve, pak, ne znači da ću svoju djecu, ovog trena sina, odgajati onako kako su moji roditelji odgajali mene. Na kraju dana, nismo svi isti, pa tako ni djeca nisu svoje mame i očevi, ali ako znamo prepoznati pravu ulogu sebe kao roditelja na ovom svijetu tada svi mi koji smo to spoznali dijelimo ono najvažnije – gen za ljubav koja nas pretvara u zvijeri u namjeri da djeci pružimo samo najbolje, najsigurnije. E po tome sam ja ista, ista svoja mama i to je najljepše živo sjećanje na nju

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.