Ili ih ja vidim više nego inače jer sam nezadovoljna i sve mi smeta. Ne znam. Vjerojatno to međusobno ispreplitanje negativnih energija dovodi do eskalacije koja opet vraća frustraciju pa to opet ide u eskalaciju i tako u krug...
Prije nekoliko mjeseci pisala sam o THE fazi. U njoj sam pokušala i sebi i vama objasniti trogodišnjake i skoro četverogodišnjake koji odugovlače u spremanju, jelu, svemu što im baš nije najvažnije po njihovoj skali prioriteta. I stvarno, ali stvarno sam mislila da, kad pregrmimo tu fazu bit će nam super lakše i već ćemo imati model za uspješno rješavanje takve vrste nesporazuma.
No, ja uopće nisam bila spremna na THE THE fazu. Tako se čovjek lako uljulja u nekakav mir i razumno dijete s kojim se sve da dogovoriti, to vrijeme toliko brzo prođe da, sad kad smo opet pred zidom koji trebamo prijeći (porušiti, zaobići, savladati, kako god) meni titra oko čim se krenemo ujutro spremati za vrtić i posao.
4 razloga zašto izlazak iz kuće s djecom tako dugo traje
Prije koji tjedan, idemo van i sretnemo susjedu, profesoricu u mirovini, koja mojoj kćeri poželi 'Dobar dan', a moje fino dijete prođe pored nje kao da ju ne vidi i umjesto pozdrava uputi joj 'Mama će sad proći, reci njoj'. A ja zaključavam vrata stana i nakon torture koju prolazim(o) zadnjih tjedana već bih lagano tukla glavom u zid, vjerojatno bi bilo manje iritantno za moj živčani sistem.
Druga najveća negativna faza u odrastanju
Uglavnom, gđa profesorica u mirovini nije se dala smesti i uputila je nekoliko prekrasnih riječi na kombinaciju, stil i izgled moje princezice. Naravno, princeza je po novom je zaboravila uporabu lijepih riječi pa se nije zahvalila na upućenim komplimentima. Ok, možda će se sada naći netko tko će reći da se dijete od gotovo pet godina ne treba zahvaljivati na komplimentu. Ja držim da djeci od malena usađujemo korijene, kako o životu tako i o lijepom ponašanju.
Uglavnom, ja sam prokomentirala kako je moja djevojčica trenutno u toj gruboj, neposlušnoj fazi, a profesorica je pitala jesam li zaboravila da nakon četvrte godina nastupa druga najveća negativna faza u dječjem odrastanju. Ne, nisam zaboravila... Ali jedno je teorija, a drugo je biti 24/7 dio te faze.
Dvostruka količina živaca za biti mama i tata
Kako teta u vrtiću kaže, moje dijete i ja smo specifična obitelj. Specifična zato jer sve sto nam se događa u životu prolazimo jedna s drugom. Ona i ja na prvoj liniji fronte, obrane, kako god. I, ne bunim se. A ne čini se ni da njoj nešto pretjerano fali. Samo treba imati dvostruku količinu živaca za biti i mama i tata. Ali treba biti i čvrsto dijete za trpjeti 2u1 roditelja.
Iako, moja prijateljica koja ima dvoje klinaca ove dobi, koji imaju i mamu i tatu, kaže da i oni nju ignoriraju. Dakle, nije do specifične obitelji. Do faze je. Da, ponavljam se, opet faze, stalno faze.
No ipak, mislim da je tu ipak, OPET, najvažnija međusobna energetska interakcija. Naime, ako ja dođem nervozna jer se osjećam skučeno, jer nemam društvenog života, jer svaku večer provodim s Dr. Houseom (ok, nije on loš ali nije ni opipljiv), nastupaju frustracije. Naravno, na koga lijepimo svoje frustracije nego na one koji su nam najbliži. Na one koji su najranjiviji. Na one koje najviše volimo. Jer oni najlakše opraštaju.
Krug iz kojeg je jedini izlaz ljubav
Naravno, kad ja imam najmanje živaca moje dijete radi najviše 'cirkusa'. Ili ih ja vidim više nego inače jer sam nezadovoljna i sve mi smeta. Ne znam. Vjerojatno to međusobno ispreplitanje negativnih energija dovodi do eskalacije koja opet vraća frustraciju pa to opet ide u eskalaciju i tako u krug...
Krug iz kojeg je jedini izlaz ljubav. Pohvala. Pet ili petnaest minuta mira. A u tih par minuta ne gledati na mobitel (Facebook može čekati) ili razmišljati o to do listi za sutra. Tad treba pustiti misli da se odmore. Dati tijelu da predahne. I sjetiti se kako smo zapravo super. I kako je moje dijete super. Kako imamo najbolju obitelj na svijetu.
Ja se u takvim trenucima često sjetim svoje kćeri koja mi, na moje živčano pitanje 'Pa dobro znaš li ti išta (nakon njenih 10 'ne znam' odgovora) kaže: 'Pa znam. Znam da te volim najviše na svijetu'.
I tada se, umjesto nabrajanja i razmišljanja što sve destruktivno radi(mo) u našoj drugoj negativnoj životnoj fazi (ne znam koja bi meni po redu bila) nasmijem i sretna sam i zahvalna na svojoj maloj specifičnoj, a nespecifičnoj obitelji.
