Budući da je moja prva trudnoća završila fatalno, u iduće dvije strah je bio moj stalni plesni partner. U prvom tromjesečju pitala sam se hoću li mi se dogoditi spontani pobačaj, u drugom - hoću li roditi zdravo dijete i posljednjem - hoću li roditi ili umrijeti?
U nastojanju da dublje proniknem u srž majčinstva, čemu se zdušno posvećujem, privuklo me je proučavanje arhetipa ženstvenosti same. U suradnji sa slikaricom Irenom Gayatri Horvat i mojim plesnim ansamblom Apsaradhe prošle jeseni upriličila sam izložbu u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Naslikavši drevne boginje, vođena svojom umjetničkom vizijom, Irena mi je dala inspiraciju za ples kojim smo dočarale nekoliko boginja i predstavile ih publici muzeja.
Drevna zaštitnica žena
Jedna od njih je bila zaboravljena staroslavenska božica Mokoš, čiji je pandan indijska boginja Prvrti. Ona je simbolizirala vlažnu zemlju i žarko Sunce. Žensko božanstvo koje je oličenje majke prirode i njezine plodnosti. Bila je zaštitnica žena, pogotovo onih u drugom stanju. Od nje su potekle djelatnosti rezervirane za žene kao što su predenje i vezenje.
Nakon pokrštavanja stanovništva u mnogim slavenskim narodima još dugo se zadržao običaj da joj se kao dar ostavi pramen vune kraj peći kako bi dala ženama podršku dok se bave predivom i dok vezu. Mokoš se javlja i pod nazivima Perinj i Vela, jer je ona i gazdarica nebeskog dvora, a i ključarica vrata podzemnog svijeta zaključanog zlatnim ključevima. Radoslav Katičić, hrvatski jezikoslovac i povjesničar je nakon temeljitih jezičnih analiza zaključio da je Mokoš božica koja direktno određuje ljudski put, odnosno njegovu sudbinu.
Strahovi koje poznaju samo majke
Danas je neobično tražiti utjehu u drevnim običajima naših ili tuđih naroda, jer se sada utjeha traži u "svemoćnoj" znanosti, kroz medicinska dostignuća ili na Internetu. Nama majkama svaka utjeha dobro dođe, jer su i naši strahovi veliki. Bojimo se za sigurnost i život naše djece, čak i onda kada znamo da za to nema nikakvog zdravorazumskog razloga. Ti strahovi počnu već u trudnoći i, kako mi se čini, traju zauvijek, jer moja majka kaže da se ona brine za mene i braću i danas, iako smo stasali ljudi. Pa ipak, strah kao negativna emocija, obojena nelagodom i mutnom brigom evolucijski nas je spašavala bezbroj puta u borbi za opstanak.
Budući da je moja prva trudnoća završila fatalno, u iduće dvije strah je bio moj stalni plesni partner. Iz mjeseca u mjesec nove stavke trudnoće određivale su ritam tog sumanutog tanga. U prvom tromjesečju pitala sam se hoću li mi se dogoditi spontani pobačaj, u drugom - hoću li roditi zdravo dijete i posljednjem - hoću li roditi ili umrijeti?
Srećom se sve dobro završilo i moja dva sina su izvrsno. Kao zrele jabuke su, kaže opet moja majčica, što nije niti čudo kada su mi stalno na prsima ili ocu na rukama. Ponekad se pitam je li mi Mokoš kao zaštitnica majki i trudnica pomogla da tako bude…
Pokušavam se opustiti
Trudim se ne brinuti kad moja djeca nisu sa mnom, kad moram na probu ili na nastup, kad su kod bake ili ih tata čuva. Znajući da su u dobrim rukama ljudi koji ih vole, slike kako padaju s balkona, gutaju pogubne tvari, trče ispred vozila i ostale gadosti koje nam traumatizirani um servira, pokušavam potisnuti. Pokušavam se opustiti i uživati u ovim dragocjenim trenucima kada su tako mali i slatki.
Pokušavam presti mrežu sigurnosti oko njih, u slučaju da padnu da ih topla vuna majčinog prediva zaštiti. Ali u isto vrijeme sve mi majke, bijele, crne, sive udovice ili pak bezopasne vilinske "paukice" upravo brigom krpamo sudbinske rupe u mrežama našega majčinstva.
Neka nam Velika Majka zaštiti dječicu.
