Postoje neki nepisani zakoni tipa onog Murphyjevog koji se odnose samo na djecu i većina roditelja osjetila su ih na svojoj koži. Iako, naravno, djeca to ne rade da bi nama napakostila, vrlo često nam se čini da upravo baš to i čine
Nepisani zakon broj 1:
Dakle, imaš groznu glavobolju, ne želiš tišinu samo u svoja četiri zida već da cijeli grad utihne, a klinci baš tada imaju napadaj kreativnosti i baš tada tvoja malena 'Elsa' po dvjestoti put vrišti refren "let it go,let it go!" , sve dok ti se neuroni ne napnu kao žice na dobro ugođenoj gitari.
Nepisani zakon broj 2:
Podrazumijeva onu vrlo dobro poznatu situaciju svim mamama kad sjedneš pojesti svoj obrok, napokon, nakon što si strpljivo pričekala da djeca napune svoje želučeke, pa uslijedi ovako nešto: "Mamaaaaa, morat ćeš mi pogledati guzu, jer me peče." Eh, da, prije pet minuta ništa ju nije peklo, no sada je to vrlo ozbiljna stvar.
Nepisani zakon broj 3:
Djeca kad su pospana, po nekoj zdravoj logici, trebala bi ležati poluzatvorenih očiju, kunjati i mrmljati dok sama sebe ne uspavaju, njorgati, jodlati ili sisati palac - kako već čije dijete ima naviku. No, suprotno tome, opet je ludi zakon umiješao svoje prste, njima se upali turbo iako ne znaš kako, ni otkuda i tada započinje tvoje bjesomoćno ponavljanje. "Daj se umiri, molim te, nemoj da ti ponavljam već bilijunti put!" Iako ti ostaješ bez glasa, oni te ne čuju, još upale nitro i udare u jačem tempu!
Nepisani zakon broj 4:
Koja mama već nije čula za onu shemu sa velikom nuždom i djetetovom potrebom da bude sa njom baš u svakom trenutku, pa i u onom kad ni tebi ne miriše baš najugodnije i željela bi toga poštedjeti svoje dijete, no ono se ne da. "Mama, ja želim unutra, pusti me unutra!" Ono neumoljivo plače i naposljetku te nagna da ustaneš sa školjke u najnezgodnijem trenutku.
Nepisani zakon broj 5:
Mama i tata vole imati svoju intimu daleko od znatiželjnih dječjih okica, onu golu, sirovu i djeci potpuno neshvatljivu. Obično se za te poduhvate odluče noću, kad maleni znatiželjnici spavaju i nastoje biti vrlo tihi, no koliko god se grčevito trude u tom nastojanju, maleni ih nekim čudom uspjeva čuti ili ga omete ružan san, pa stane plakati i tražiti utjehu. Tješenje i uspavljivanje tada potraje nekoliko trenutaka koji mogu biti presudni u opadanju libida, a nerijetko oba roditelja zaspiju u iščekivanju da dijete usne.
Nepisani zakon broj 6:
To je moj slučaj, ali vjerujem da se mnogima od vas događa kad želite pojesti nešto u čemu ćete uživati posve sami. Ja kad imam pms, volim pojesti samo svoju čokoladu. U svim ostalim slučajevima rado ću ju podijeliti sa svim članovima svoje obitelji, ali u one dane nerado dijelim i kockicu. Često se znam ustati usred noći u te dane i opustošim sva skrovišta sa čokoladama koje sam sakrila od same sebe. Ako me klinci uhvate punih usta znam što slijedi. "Daj malo meni!" Njih je troje i to znači da ono malo što meni ostaje jest upravo ono što sam imala u ustima.
Nepisani zakon broj 7:
Tiče se dječjih rođendana: Rođendani djece najveselija su prigoda koja se danima prije tog događaja sa nestrpljenjem iščekuje. Sve te silne pripreme oko hrane i uređenja ambijenta iscrpljuju roditelje do maksimuma. Osjećaj da će se nešto izjaloviti nekako je uvijek u zraku. Čak i ako sve dobro prođe, ako torta kojim slučajem preživi masakr dječjih prstića, onda će se slavljenik ražestiti baš u trenutku kad ga želiš ovjekovječiti fotoaparatom. To daje posebnu čar dječjim rođendanima, jer su djeca spontana i ne možeš ih ukalupiti (a zašto bi to i želio). Gotovo svaki rođendan moje djece obilježio je neki incident sličan onome: "Ne želim se slikati i ne želim se smijati na slici!" Ili se barem jedno od djece ne želi naći na zajedničkoj fotografiji, pa oni na njima redovito izgledaju kao da ih je netko puškom poredao u vrstu.
Nepisani zakon broj 8:
Čisto sumnjam da vam je nepoznat scenarij kada vaše inače vrlo komunikativno, čak i suviše brbljavo dijete zakaže u trenucima kada je baš potrebno da to pokaže. Bilo to na nekom sistematskom pregledu ili u nekoj drugoj situaciji gdje se od djeteta traži da odgovori na neka pitanja, odjednom nezaustavljivi govorni automat prebaci na funkciju "mute". Iako ga ohrabruješ na sve moguće načine i uvjeravaš doktoricu da ima samo loš dan, iz drugog kuta ti se pak čini da te samo lagano vuče za nos. "Što je bilo, zlato? Pa, nemoj se sramiti!" A ti dobiješ upravo suprotan odgovor od očekivanog: "Uopće se ne sramim." Čitaj između redaka: "Ne da mi se govoriti!"
Nepisani zakon broj 9:
Iako su zarazne dječje bolesti neizbježne, često se pojave u najgorem mogućem trenutku; npr. kad si sve spakirao za more, a ujutro ti dijete zakuri. Otkuda? Kako? Još sinoć je veselo trčaralo uokolo. Ili primjer broj dva: Vratiš se iz frizerskog salona sa gotovom frizurom napravljenom zbog svadbe na koju samo što ne treba krenuti, a suprug ti priopći da se dijete grebe već punih pet minuta i izišli su mu neki plikovi. Naravno da kozičavac mora ostati kući, pa time i svadba za tebe otpada. Moj sin je na primjer na dan svoje Krizme zakurio kao i još jedna djevojčica iz razreda i jedva su izdržali do kraja obreda.
Nepisani zakon broj 10:
Tko ne uživa u pogledu na malog upicanjenog bebača, bila to djevojčica ili dječak? Danas roditelji osobito paze na svaki detalj i prema svojim mogućnostima, svatko od nas nastoji obući svoje najveće blago da ono izgleda neodoljivo u prigodama kao što su krštenje, vjenčanje i slično. Roze mašnice za curice ili pak pomno birani vjenčići od cvijeća, prave male traperice za dječaka i kicoški prsluk ili pak odijelce po mjeri. Taman ga dotjeraš da izgleda kao iz dječjeg časopisa, kad eto ti njegove starije sestrice umrljane od čokolade i počne ga ljubiti od glave do pete. Dođe ti da vrištiš, ali prizor te toliko ganuo da ti na kraju bude smiješno.
Sličnih ovima obrnutih zakona ima još mnogo, složit ćete se, na koje ćemo se odrastanjem naše djece, tek morati priviknuti.
