Odrastanje uz roditelje koji često viču može utjecati na način na koji se kasnije nosimo sa sukobima, postavljamo granice i izražavamo vlastite potrebe. Neki od tih obrazaca mogu se prepoznati i u rečenicama koje kao odrasli često izgovaramo.
Svaki roditelj ponekad izgubi živce i povisi glas. No kada je vikanje često i dijete odrasta u atmosferi u kojoj stalno mora paziti hoće li izazvati nečiju ljutnju, takvo iskustvo može ostaviti trag i na načinu na koji kasnije komunicira s drugima.
Neka djeca nauče da je najsigurnije smirivati druge, ispričavati se, popuštati ili jednostavno izbjegavati svaki sukob. Takvi obrasci mogu ih pratiti i u odrasloj dobi, pa se neke rečenice u njihovim odnosima ponavljaju češće nego što možda i sami primjećuju.
1. „Nemojmo raditi scenu“
Ako je dijete odrastalo uz roditelja čija se frustracija lako pretvarala u vikanje, i najmanji znak tuđe ljutnje kasnije može doživljavati kao najavu velikog sukoba.
Zato kao odrasla osoba može pokušavati zaustaviti konflikt prije nego što je zapravo i počeo. Važnije joj je što prije smiriti situaciju nego reći što doista misli ili osjeća.
2. „Oprosti, oprosti“
Pretjerano ispričavanje često ide ruku pod ruku s potrebom da udovoljimo drugima. Ako je dijete naučilo stalno paziti na raspoloženje roditelja i pokušavati spriječiti njegovu ljutnju, taj obrazac može prenijeti i u odrasle odnose.
Zato se ispričava čak i kada nije učinilo ništa loše. Isprika tada nije samo priznanje pogreške, nego način da se što prije izbjegne mogući sukob.
3. „Obećavam, nisam ljut/a“
Ljudi koji su odrasli uz često vikanje mogu postati izrazito osjetljivi na promjene tona glasa i raspoloženja drugih ljudi.
Istodobno mogu imati potrebu stalno objašnjavati vlastite emocije i uvjeravati druge da nisu ljuti. Navika da se brinu o tome kako će se druga osoba osjećati može postati toliko jaka da vlastite osjećaje ponovno stave u drugi plan.
4. „Možemo kako god ti želiš“
Naizgled bezazlena rečenica ponekad skriva nešto sasvim drugo, strah od neslaganja.
Ako je iznošenje vlastitih želja u djetinjstvu moglo završiti ljutnjom ili vikom, kasnije može biti puno lakše jednostavno prepustiti odluku drugome. Odricanje od vlastitih potreba tada postaje način održavanja mira.
5. „Ne želim te uzrujati“
Kada dijete nauči da mora paziti na tuđe raspoloženje, može odrasti u osobu kojoj je teško postaviti granicu ili reći nešto za što zna da se drugoj strani neće svidjeti.
Umjesto pitanja „Što ja želim?“ ili „Što meni smeta?“, prvo razmišlja o tome kako će druga osoba reagirati.
6. „Nemoj povisivati glas“
Za nekoga tko je često slušao vikanje, povišen ton može imati sasvim drukčije značenje nego za osobu koja nije odrasla u takvoj atmosferi.
Čak i kada druga osoba nije agresivna, glasniji ton može izazvati snažnu nelagodu i vratiti osjećaj straha ili bespomoćnosti koji je osoba doživljavala kao dijete.
7. „Možemo li o tome razgovarati poslije?“
Kada smirivanje druge osobe i popuštanje ne pomognu, sljedeća reakcija može biti – bijeg iz razgovora.
Odgađanje razgovora samo po sebi, naravno, nije loše. Ponekad je upravo pauza najbolji izbor. No kod osobe koja se izrazito boji konflikta ono može postati način izbjegavanja svakog neugodnog razgovora.
8. „U pravu si, oprosti“
Umjesto da kaže što misli ili postavi granicu, osoba može jednostavno popustiti.
Ako je kao dijete naučila da izražavanje vlastitog mišljenja može izazvati vikanje, slaganje s drugima može joj se činiti sigurnijim izborom – čak i kada se zapravo uopće ne slaže.
9. „Zašto mi to radiš?“
Povišen glas kod nekih ljudi može izazvati osjećaj da su napadnuti, čak i kada druga osoba situaciju ne doživljava na isti način.
U takvom trenutku može biti teško mirno saslušati drugu stranu jer se osoba vrlo brzo vraća poznatom obrascu obrane – boriti se, povući se ili što prije pokušati završiti sukob.
