U 30. sam tjednu trudnoće. Već i za vrijeme planiranja trudnoće imala sam paničan, paralizirajući strah od boli na porodu. Intervencije, poput epidurane nisu me nimalo tješile jer mi je pomisao igle u kralježnici bila jednako grozna. Zapravo mi se jedino carski rez s potpunim uspavljivanjem (na plin) činio podnošljivim. Ta opcija naravno, sve da je i moguća, zbog svih svojih implikacija, nije dolazila u obzir. Čim sam saznala da sam trudna znala sam da si moram pod hitno pomoći i pripremiti se inače na porod idem u strahu i grču, a znala sam da to vodi ka spazmičkim trudovima i tijelu koje ne surađuje u porodu. Najprije sam se opskrbila literaturom gdje sam i saznala za doule, a onda sam sasvim slučajno (odnosno uz Božju providnost) oko 20. tjedna trudnoće stupila u kontakt s Petrom. Od doule sam očekivala samo osobu koja će samnom biti na porodu jer sam htjela izbjeći sve negativne emocije u rađaoni (suprugovo sažaljenje ili strah, majčino „stisni zube sve smo to prošle“ i slično). Željela sam da me netko iskusan i neutralan upozorava na to da se opustim, na to da li mi je tijelo, šake, lice u grču, da me netko vodi kroz disanje, pomaže u pronalaženju idealog položaja za prolazak kroz trud i otvaranje i da me masira eteričnim uljima. Nešto poput trenera na važnom turniru J. Međutim, dobila sam puno više nego što sam očekivala. U prvih nekoliko susreta Petra me je suočila s mojim strahovima, iskopali smo davno zakopane uzroke koji kod mene sežu još iz djetinjstva, pomogla mi ojačati samopouzdanje i vjeru u mudrost tijela, pomogla me osloboditi uvjerenja da moram ili mogu izvanjski kontrolirati tijek poroda ili svoje tjelesne reakcije, naučila me prihvatiti svaki mogući ishod ali istodobno vizualizirati porod kakav želim, osnažujući i prirodan, bez intervencija i nikako ne onaj koji „se zaboravi kada dođe beba“. Ne želim traumu koju moram zaboraviti. Želim iskustvo koje će me transformirati i osnažiti, pa kakvo god ono bilo. Sada uživam u trudnoći i unatoč strahopoštovanju koje gajim prema porodu, sada strah više ne dominira mnome. Nastavila sam s prenatalnom jogom kod Petre uz koju osim očitih fizičkih benefita, razvoja snage i fleksibilnosti (s pozamašnim trbuhom uspjela sam si sama nalakirati nokte na nogamaJ) napredujem i na emocionalnom planu. Učim biti u sebi. Učim disati, opuštati se i biti svjesna. Učim iznutra kontrolirati i upravljati svojim tijelom. Naime, bila sam otvorena jedan centimetar zbog čega sam morala mirovati. Svaki puta na yogi sam snažno i jasno vizualizirala učvršćivanje moje maternice kako bi izdržala teret trudnoće do kraja. Na posljednjem pregledu doktorica mi je u čudu rekla kako se cerviks toliko produžio da se preklopio i na neki način zatvorio, tj. kako ona kaže „dogodilo se nemoguće“. Ja vjerujem da sam uvelike utjecala na takav nalaz svojim radom „iznutra“ uz veliku pomoć Petre. Sada se veselim vidjeti što nosi budućnost i štreberski nastavljam s pripremama, kao da idem na Olimpijadu. Smatram da bi svaka žena trebala imati najbolju moguću pripremu za porod. Kako fizičku tako i emocionalnu. Dolazak na porod bez pravilne pripreme po meni je kao izlazak na ispit ili na neko natjecanje bez dobre pripreme. Možeš imati sreće i sve prođe odlično, ali vrlo vjerovano ćeš doživjeti neugodnost. Živimo u vremenu kada smo se malo odmaknuli od prirode i naših prirodnih procesa i kada bi bilo dobro, barem u ovim blaženim trenucima, zagledati se malo u sebe i eventualno ispraviti pokoje pogrešno vjerovanje, pokoju toksičnu uvjetovanost ili iracionalan strah, a sve kako bi našim malenim ljudima koji tek dolaze na ovaj svijet pružili najljepši mogući doček i čisti početak.
Sortiraj odgovore
Najstariji