U potpunosti se slazem s pozitivnim djelovanjem prenatal joge. Ja sam ju prakticirala u prvoj, a sada i u drugoj trudnoci i ne bih mogla bez nje. Cini me opustenijom i smirenijom tijelom i duhom, sto je veliki korak i priprema za porod. Pogotovo je bitno da instruktor bude educiran, strpljiv i dostupan, a to su tri glavna obiljezja dobre doule. Meni jogu drzi doula Petra u njenom Zivia studiu u centru Zagreba i zaista sam prezadovoljna. To je vrlo vjerojatno razlog zasto u trudnoci nisam stvorila strahove od poroda.
U 37 tjednu sam, dakle pred porod :) i sve navedeno me mučilo. Prvo dijete rodila sam na carski, bez trudova, bez otvaranja, dakle, iako doma imam dijete, o porodu ne znam ništa i bilo me užasno strah kako ću ja to, kako ću prepoznati trudove, kako ću znati tiskati, kako ću roditi?!!. Prošla sam i u prvoj trudnoći trudničke tečajeve, i sada u drugoj opet, sve faze poroda…no ipak, strah i panika pri samoj pomisli. Preko Klokanice sam saznala za Petru i otišla u Ziviu, prije svega na prenatal jogu jer sam htjela makar to vrijeme porodiljnog iskoristiti za vježbu kada do tada nisam uspjela. Kako je to druženje prošlo odlično i upoznala sam i druge trudnice sa istim strahovima i napadima panike, a neke su išle kod Petre na pripremu za porod, koja izgleda drukčije nego sam zamišljala i fokusirana je više na um i glavu nego na sve ono konkretno što sam o porodu već znala i čula, odlučila sam i ja probati. Par jednostavnih vježbi, osvješćivanja, vizualizacija i misli i stvari postaju drugačije. Dobila sam alate koji će mi pomoći da kada dođe vrijeme poroda ostanem smirena, da znam disati, da znam da moje tijelo zna roditi. Pao mi je ogroman teret sa ramena i osjećam se puno opuštenijom i spremnijom na sve opcije i varijante koje se mogu desiti. Vjerujem da će isto biti i kada porod krene, iako je i ovo vrijeme mira sada u usporedbi sa prijašnjim osjećajima i konstantnom brigom i strahom ogromna stvar za mene i preostale dane do poroda.
“Imaš na internetu po tjednima, možeš pratiti kako ti se beba razvija!“- dobila sam savjet na poslu taj dan kad sam saznala da sam trudna. Nisam imala pojma kako se tako nešto fascinantno može pratiti i naravno kada sam stigla kući sjela sam za laptop i na Klokanici počela klikati sve moguće članke o razoju bebe iz tjedna u tjedan. Iako sam imala priliku naučiti o embriologiji iz potpuno drugačijeg kuta, radeći na jednom plesnom projektu, bavim se suvremenim plesom, ovo je bilo potpuno drugačije. Bilo je Stvarno. Raslo je u meni. I tako sam počela ”visiti” na Klokanici. U početku sam si dijagnosticirala mnogo problema: izvanmaterničnu trudnoću, sponatni pobačaj i mnoge druge stvari…Vjerojatno je to bilo tako jer nisam imala nikakvih problema, niti jednu mučninu pa sam tražila probleme tamo gdje ih nema. No, srećom nedoumice su brzo prošle, prvo tromjesječe je proletilo i oboružana temama na internetu te knjigama o odgoju odjednom sam imala puno energije. Još uvijek sam plesala, do negdje petog mjeseca, dani su letili i zaista sam uživala prateći kako trbuh raste, veselila se svakom pregledu i novom ultrazvuku. Muž je bio ponosan jer je doktorica rekla kako imaju isti nos! Mislila si moš mislit kak se to vidi kad je na kraju tako i ispalo. Tek sam u zadnjim danima trećeg tromjesječja počela razmišljati o samom porodu. ”Pa ako su sve te silne žene svijeta TO prošle pa valjda ću I ja!”- rečenica je koja bi se poput lampice upalila svaki puta kad bih pomislila na strah od poroda. Što se više taj dan bližio slala sam pozitivne signale i misli vezane za porod. Znam da sam si govorila “samo ih slušaj(misleći na doktora i babicu) oni znaju više od tebe”. I srećom tako je i bilo;prošlo je za pet sati, muž je bio sa mnom zabavljao me i držao za ruku a babica i doktor su bili puni strpljenja - što god su rekli pokušavala sam slijediti njihove upute: diši ovako,diši onako, sad stisni a sad zadrži! Sjećam se kako sam si rekla da ne bih voljela vrištati kao u američkim filmovima i pri samom izgonu sam svom snagom vrisnula i počela se ispričavati doktoru. Ne znam je li sam imala sreće ali duboko vjerujem da sam takav porod priželjkivala i zasigurno je pridonijelo to što sam u trudnoći vježbala jogu doma i u Zivia studiju u Zagrebu (Petri same pohvale), dugo se šetala i puno plivala. Prenatal joga odlična je jer osim što smiri duh i misli oko poroda zaista pripremi tijelo za sam porod. Ciljane vježbe poput asana za ramena i ruke koje jačaju mišiće kako bi kasnije lakše nosile bebu, asane za opuštanje i omekšavanje kukova i zdjelice te vježbe disanja zasigurno su zaokružile cijelu priču oko lakog poroda. Međutim, priznajem ono čega se nisam pretjerano bojala jer nisam imala blage veze da će tako izgledati je sve ono kasnije što te čeka: muke s dojenjem,neprospavane noći, sumnja i tjeskoba u prvim danima je li dobro sve radiš….Sada mi se čini kako je sam porod mačji kašalj!!! No, sve su to slatke muke i brzo prođu kad shvatiš da te doma čeka jedno malo bespomoćno biće koje jedino što traži jest puno ljubavi, strpljenja, samopouzdanja i što manje straha oko svega! Sada ponovno zajedno vježbamo jogu s drugim mamama i bebama i moram priznati to je prava avantura! Neke mame paze kako nebi nagazile iz ratnika 1 ili psa prema dolje starije puzeće bebe koje jurcaju okolo, druge dojenjem usred vježbi pokušavaju smiriti svoje mališane dok ostale u dubokom čučnju dižu svoje bebe-utege. Na kraju smo svi sretni sa dobrim muskufiberom☺
U 30. sam tjednu trudnoće. Već i za vrijeme planiranja trudnoće imala sam paničan, paralizirajući strah od boli na porodu. Intervencije, poput epidurane nisu me nimalo tješile jer mi je pomisao igle u kralježnici bila jednako grozna. Zapravo mi se jedino carski rez s potpunim uspavljivanjem (na plin) činio podnošljivim. Ta opcija naravno, sve da je i moguća, zbog svih svojih implikacija, nije dolazila u obzir. Čim sam saznala da sam trudna znala sam da si moram pod hitno pomoći i pripremiti se inače na porod idem u strahu i grču, a znala sam da to vodi ka spazmičkim trudovima i tijelu koje ne surađuje u porodu. Najprije sam se opskrbila literaturom gdje sam i saznala za doule, a onda sam sasvim slučajno (odnosno uz Božju providnost) oko 20. tjedna trudnoće stupila u kontakt s Petrom. Od doule sam očekivala samo osobu koja će samnom biti na porodu jer sam htjela izbjeći sve negativne emocije u rađaoni (suprugovo sažaljenje ili strah, majčino „stisni zube sve smo to prošle“ i slično). Željela sam da me netko iskusan i neutralan upozorava na to da se opustim, na to da li mi je tijelo, šake, lice u grču, da me netko vodi kroz disanje, pomaže u pronalaženju idealog položaja za prolazak kroz trud i otvaranje i da me masira eteričnim uljima. Nešto poput trenera na važnom turniru J. Međutim, dobila sam puno više nego što sam očekivala. U prvih nekoliko susreta Petra me je suočila s mojim strahovima, iskopali smo davno zakopane uzroke koji kod mene sežu još iz djetinjstva, pomogla mi ojačati samopouzdanje i vjeru u mudrost tijela, pomogla me osloboditi uvjerenja da moram ili mogu izvanjski kontrolirati tijek poroda ili svoje tjelesne reakcije, naučila me prihvatiti svaki mogući ishod ali istodobno vizualizirati porod kakav želim, osnažujući i prirodan, bez intervencija i nikako ne onaj koji „se zaboravi kada dođe beba“. Ne želim traumu koju moram zaboraviti. Želim iskustvo koje će me transformirati i osnažiti, pa kakvo god ono bilo. Sada uživam u trudnoći i unatoč strahopoštovanju koje gajim prema porodu, sada strah više ne dominira mnome. Nastavila sam s prenatalnom jogom kod Petre uz koju osim očitih fizičkih benefita, razvoja snage i fleksibilnosti (s pozamašnim trbuhom uspjela sam si sama nalakirati nokte na nogamaJ) napredujem i na emocionalnom planu. Učim biti u sebi. Učim disati, opuštati se i biti svjesna. Učim iznutra kontrolirati i upravljati svojim tijelom. Naime, bila sam otvorena jedan centimetar zbog čega sam morala mirovati. Svaki puta na yogi sam snažno i jasno vizualizirala učvršćivanje moje maternice kako bi izdržala teret trudnoće do kraja. Na posljednjem pregledu doktorica mi je u čudu rekla kako se cerviks toliko produžio da se preklopio i na neki način zatvorio, tj. kako ona kaže „dogodilo se nemoguće“. Ja vjerujem da sam uvelike utjecala na takav nalaz svojim radom „iznutra“ uz veliku pomoć Petre. Sada se veselim vidjeti što nosi budućnost i štreberski nastavljam s pripremama, kao da idem na Olimpijadu. Smatram da bi svaka žena trebala imati najbolju moguću pripremu za porod. Kako fizičku tako i emocionalnu. Dolazak na porod bez pravilne pripreme po meni je kao izlazak na ispit ili na neko natjecanje bez dobre pripreme. Možeš imati sreće i sve prođe odlično, ali vrlo vjerovano ćeš doživjeti neugodnost. Živimo u vremenu kada smo se malo odmaknuli od prirode i naših prirodnih procesa i kada bi bilo dobro, barem u ovim blaženim trenucima, zagledati se malo u sebe i eventualno ispraviti pokoje pogrešno vjerovanje, pokoju toksičnu uvjetovanost ili iracionalan strah, a sve kako bi našim malenim ljudima koji tek dolaze na ovaj svijet pružili najljepši mogući doček i čisti početak.
Sortiraj odgovore
Najstariji