! U nekim stvarima si me ganula, a neke stvari, mislim da koliko god u dobroj vjeri pisala, ne možeš razumjeti ako ne doživiš! U prve dvije trudnoće mene nije brinulo NIŠTA! A onda se dogodio missed ab, nešto za što sam smatrala da se događa nekom drugom, ne meni! 2 god rada na bebi, plusić na moj rođendan, a onda smeđarenje, pa loša dg, pa ipak ima nade, pa na kraju čišćenje... Ja sam to sve doživjela dosta traumatično, vjerujem da je jedan dio mog srca umro u toj ordinaciji kad sam čula žao mi je, ali nema bebe... I onda sam se digla kao fenix iz pepela nakon što sam otugovala, a trebalo je vremena! Na početku ove trudnoće izgubila sam i blizanca, prošla sam toliko toga i taman kad se opustim, bam, šamar. Friška krv, stara krv, ovo, ono... Ja sam se uvjerila u razlog mojih tegoba pa lakše idem dalje. Vjeruj, uz sav trud i dobru volju biti pozitivan nije svaki dan lako! Klinac tuđe priče, može nam se svima hipotetski dogoditi svašta pa o tome niti ne razmišljam, jer imaš pravo, pukli bi! Al dok doživljavaš te promjene u svom tijelu sada nije ti lako i nadam se za tebe da to nećeš nikada 

Petra, potpisujem ovo-tko je to dozivio, samo on razumije, ostalo je puka teorija. 
Ja sam isto mislila da se to dogadja nekom drugom i bila sam ljetos na rubu da se i meni to dogodi, krvarila, zavrsila u bolnici, ponijela si vir uloske, bila spremna na najgore, mislila da gubim bebu i da je samo pitanje dana... i tako tjedan dana, ne daj Boze nikom takva iskustva. Hvala Bogu nisam ju izgubila, jos je u meni i presretna sam zbog toga! Ali definitivno znam kako je to kada imas takav strah, lako je drugima pricati.
 Ja sam recimo u tim danima to nosila sama sa sobom i sa muzem, nisam drugima nista govorila jer sam takva. Lonmi je vjerojatno lakse kada to podijeli s drugima i ja to postujem i znam da joj nije lako. Ni ona po prirodi nije panicar ili pesimist koliko sam ju uspjela ocijeniti, ja sam takodjer klasa optimist, ali u tim stvarima je tesko biti realan, a kamoli sto vise, nakon optimizma pad moze biti jos tezi i gori.
Tako da, drzi se Lonmi! Petra, jako mi je zao sto si to morala proci. Zelim nam svima ovdje sto smo na forumu i onima koji ga citaju, da se to vise nijednoj od nas ne dogodi.

Girl1234

U ovoj trudnoći nije bilo nikakve krvi, ali uvijek je bio strah da ce nesto poci po zlu.
Jao, sad sam se pošteno isplakala kad sam se svega sjetila 😑

Joj, i meni su išle suze dok sam tipkala,  evo ih opet. Imamo svoje anđele na nebu, i nikad ih nećemo zaboraviti ❤

Evo slike da vidite,  ja sam naručila ovu samo cijelu sivu nije mi još stigla.
https://ibb.co/dbrVq24

Da krenemo u veselom tonu i s najljepsim zeljama, Lonmi zelim ti sretan rodendan i sve najbolje ovog svijeta, zdravlja, srece, sto manje brige ti zelim od sveg srca do neba i nazad. Oprosti ako te ista porvrijedilo, ali slazem se s Bebanomoje nismo svi isti, netko teze podnosi neke stvari, netko lakse. Ono sto zelim da znas da ja niti u jednom trenu nisam mislila niti zeljela nesto lose, nisam takva osoba, uvijek gledam u svakome ono najbolje, pa tako i u tebi, jer znam u ovih 7,8mj koliko si tu s nama da si divna osoba i svaka ti cast na svemu. Znaj da cu uvijek tu biti podrska ne samo tebi vec bilo kojoj od vas ovdje.

Ja nisam netko tko ce nekome nesto zamjerit, pa tako nemoj ni ti meni. Tu nas ima svakakvih osobina i karaktera, lepeza je ogromna. Ne znamo mi sve jedna o drugoj, zapravo znamo mozda 30% sto je jako malo. 

U prvoj trudnoci nije me bilo strah nicega, jer vecinu losih stvari nisam ni znala da se mogu desit, a tu je bilo ono razmisljanje imam 25god nisam rizicna za nista, prosla 12tt (strah od spontanog) i sve super, sve 5. Pocela pazit na obroke, folna, prenatalni, radost u svakom danu. Kad smo izgubili bebu, bilo me jednako strah da cu ostat trudna kao i da necu. U ovoj trudnoci, ne pazim toliko na to sve jer znam da mi to nije garancija da ce sve bit oke. Pred svaki pregled je grc u zelucu, iako sada manje kad ga osjecam pa znam da je jos uvijek tu i da je sve u redu dok se mice. Srecu pronalazim u malim stvarima. Npr proslu smo izgubili sa 18+4, pa sam u ovoj trudnoci proslavila sama sa sobom kad sam dozivjela 18+5, i slavim svaki novi dan. Svadala sam se s deckom kad se to sve desilo, on je jako pozitivna osoba, i stalno je govorio zivi smo, zdravi smo, napravit cemo drugo, ustat cemo jaci iz svega, imamo jedno drugo. A ja sam tulila jos mjesecima poslije, svaki dan u jednom trenutku dana. Nitko to nije znao, i nije ni trebao. Uglavnom, sve treba proci kako sam mislis da je najbolje, jer ako slusas druge, neces to prebolit i neces moc nastavit dalje. Ali probaj nac srecu u malim stvarima, u sitnicama. I tako iz dana u dan

I da slazem se ono sto nisi dozivio niti ne znas kako je to, ali ja znam da imam pravo ovo ti reci jer mozda nisam prosla hvala Bogu dragom izgubljene trudnoce, ali prosla sam uzasne druge stvari u zivotu, koje su cak bile za pomoc psihologa, ali ja nisam zeljela ici jer sam znala da to mogu srediti sama u glavi i jesam i na to sam najponosnija osoba na svijetu jer sam se izborila sama sa sobom. Necu ni pricati sto sam sve prolazila, ali cu ti reci kako bi se ti osjecala da moras sa svojih mladih 17god presvlaciti vlastitog tatu u pelenama, prati ga, hraniti ga, a da te on odguruje od sebe i ne zeli da njegva kcer gleda njegovo spolovilo, da ta ista kcer koja je silom zeljela na fakultet nije isla jer se morala brinuti za njega dok je mama radila, poslije skole dok su drugi izlazili ja sam isla raditi u nadnicu kako bi pomogla i sebi i svojima. Svaki dan gledati ga i u suzama presvlaciti, ne znas kome je teze, on te odguruje, govori svakakve rijeci da mu skratis muke, ne daj Boze nikome svaki dan slusati to, zamisli kako je. Tesko ti je to gledati i kad si puno stariji, a kako je bilo meni sa 17god. Zapitaj se samo koja snaga je potrebna da te nista osim tebe same nece sprijeciti da se boris i da se podignes jos vise.

Sad mi se place kad se sjetim kako mi je bilo i ne zelim to nikome od vas, ta bol je nesto strasno, ta bol nikada nece bit zaboravljena. A kad se samo sjetim da on stari i da cu ponovno morati to isto prozivljavati kada padne u krevet. Da se nisam izborila sama sa sobom i svojom glavom, vjerovatno bih sad bila na nekoj terapiji ili bih imala neke posljedice.a znas zasto nisam pala, jer sam znala da ne smijem, zbog sebe, zbog njega, zbog mame, zbog brata, i zbog svog muza. Na brata su nazalost neke stvari utjecale. Nisi svjestan svoje snage dok se ne moras borit za svoju srecu i mir.  Zato da slazem se s tobom onaj tko nije bio u tvojim cipelama ne zna kroz sta prolazis. Ali pored toga znam da ti to mozes. Da sam se predala vrlo vjerovatno bih imala problema sa zatrudnjivanjem, sa stresom, sa nekim oblikom poremecaja. Ali nisam, zahvaljujuci samoj sebi. Suocit se s problemom, prihvatit tu gdje jesi i naucit zivjet s time, e tek tad spoznas svoju pravu unutarnju snagu. I jos jedan podatak teta mi je imala nekakve pregrade nesto ne znam kako se strucno zove u maternici i jajovodima i imala je 5 spontanih, 2 na pocetku, pa ostala trudna s prvom curom, pa opet 2 u pokusajima za drugo dijete, jedva uspjela zatrudnit drugi puta, to je curica o kojoj sam jucer pricala da je jedva ostala ziva sa 28tj rodena, nakon nje htjeli na trece opet spontani i uspjela zatrudnit, ukupno muke preko 12god, od tih 5 spontanih 2 su bile izgubljene bebe u kasnijem stadiju trudnoce. Znaci imala sam obiteljsku povijest s problemima u trudnoci, ali niti to me nije pokolebalo.

Podrzavam te u svemu i odi po to trece ili vec koje misljenje, molit cu se za tebe i tvoju bebicu da pronadete izvor svih tih smedarenja i da mozes uzivati u trudnoci, zelim ti to od sveg srca draga Lonmi. I sad mi se oci pune suzama jer se sjetim samo kroz sta moja frendica prolazi, ona koja je izgubila svoju bebu, bas sam se jucer s njom cula. Ne zelim to nikome, ni najgorem neprijatelju. Tesko mi je da, jer nisi ni sama svjesna koliko si mi prirasla srcu, eto toliko od mene. Drzi se i odluka je samo na tebi. Na kraju krajeva ti sama sebe najbolje znas 💗💗

Hvala svima za savjete i iskustva - baš kako pišete uz klokanicu/maramu najpraktičniji je ruksak
I baš to Lussi uz kofer za bolnicu
------
Strah je skroz opravdan - isto tako strah neće proći ni kad se porodimo - preći će u konstantnu brigu...jer kad pogledamo koliko god mi veliki bili naši roditelji i dalje brinu...tako ćemo i mi uvijek brinuti
Meni je samo žao Lonmi jer vidim da te to baš opterećuje i razumijem te jer u biti nemaš dijagnoze...možda te najviše uz sve to pogodilo suprotno mišljenje dragog, 
ali ako mu objasniš da će tebi biti lakše, neće se on buniti, razgovarajte i donesite zajedno odluku
Ja ne bi uopće slušala tu doktoricu - ako je tvoj privatni nešto vidio - a ona ne vidi - ili ideš opet njemu ili kako bi ja potražila treće mišljenje kod nekog još iskusnijeg doktora, cure su predložile dr. Hećimovića i Kosa...ja osobno sam najviše dobrih iskustava čula iz Ginekosa za Kosa i Hefnera
Svakako na današnji dan se isključi iz foruma - uživaj, danas je tvoj dan, mazi buši i samo pozitiva
------
Žao mi je što ste kroz sve prošle....šaljem vam svima ❤❤❤❤❤❤❤

Dosta suze cure, sve imamo razloga za srecu sada 😍😍 Lonmi ti jos k tome i kremasti kolac imas i suncan je dan za tvoj rodjendan. 🤩

Negativna Iskustva sa trudnoćom vjerujem da je mnogo nas to prošlo i teško je.
.
2001 - Prva beba i to jedvih jada nekako. U 28 tt mi govore da je bolesna/abnormalna što nije bila istina. Stres i tuga do neba. Još uvijek imam traume od ultrazvuka zbog ovog iskustva.
.
2018 - Saznala da sam trudna i izgubila bebu isti dan (7tt) . Nisam testirala jer nisam ni pomislila da mogu biti trudna poslije svih ovih godina
.
2020 - trudna, uz stalno smeđarenje i jednom krvarenje crvene krvi sa grudvicama  u prvom tromjesječju. Nikada nisam saznala zašto.

Teško je ostati ravnodušan prema smeđarenju, ali ne mora značiti da nešto nije u redu. Bilo kako bilo, nadam se da će smeđarenje prestati svima koje to muči.