Prednosti prirodnog porođaja

Koje su za vas prednosti prirodnog porođaja? Tri odgovora na ovo pitanje koja nam ostavite od četvrtka 10. srpnja do srijede 16. srpnja do 11 sati nagradit ćemo našom knjigom tjedna 'Prirodan porođaj [mondo.hr]' u izdanju Mozaika knjiga.

https://klokanica.24sata.hr/trudnoca/porodaj/orgazmicki-porodaj-i-to-je-moguce-1714 [klokanica.24sata.hr]

Sigurno to što možemo bebu dobiti odmah na u ruke, na prsa, osjećaj koji je nezamjenjiv, to što imamo kontrolu nad svojim tijelom tijekom poroda i ono nam daje signale kada je vrijeme za tiskati, kako disati, kada “odmoriti”, zasigurno i to što otac može biti prisutan, prerezati pupčanu vrpcu, mislim da je ono što je prirodno najbolje, radilo se o porodu ili nečemu drugom.

Definitivno bih kao najvecu prednost istakula to sto odmah po rodjenju, prije vaganja i kupanja, mozemo dobiti dijete na prsa. Uspostaviti taj prvi kontakt sa svojim djetetom definitivno je jako vazan za emocionalni razvoj djeteta i za uspostavljanje bliskosti izmedju majke i djeteta. I danas pamtim taj prvi susret, tu neopisivu srecu i ljubav. Od tada vjerujem da ljubav na prvi pogled ipak postoji!

Za mene je najveći užitak bio nakon oba poroda i 2 puta po 9 mjeseci očekivanja hoće li sve biti u redu ,primiti male anđele u ruke i beskrajno ih voljeti,maziti i uživati u svim čarima majčinstva.

Nisam imala prilike osjetiti užitak prirodnog poroda jer sam rodila na carski rez. Sve što mogu reći, da po čitanju ovih divnih cura i žena oko mene propustila sam divno iskustvo. Naš kontakt je malo kasnio, točnije dva dana dok se mama malo oporavila i mogu reći da je taj osjećaj neprocjenjiv. Drago mi je da si bar putem ovih postova mogu predočiti prirodan porod, koji iako je bolan, jedan događaj i iskustvo koje se pamti cijeli život.

za mene je definitivno prednost prirodnog porodaja to sto majka bebu odmah dobije na prsa..to sto otac moze biti prisutan na porodu i sto majka odmah moze nahraniti svoju bebu. Takoder je velika prednost takvog porodaja sto roditelji dobiju nekoliko minuta,sat vremena da se sami u tisini uz laganu muziku upoznaju sa svojim andelom… trebam roditi za tjedan dana ili dva i jedva cekam te sretne trenutke za mene i moju prosirenu obitelj.!

Najljepši trenutak je bio kada sam primila svoje djetešce u naručje odmah poslije poroda…nakon toliko isčekivanja vidiš to malo lice,osobu koja traži utjehu u tebi…Prednost je tog kontakta koža na kožu,dijete možemo odmah podojiti,a i kada dijete prolazi kroz porođajni kanal pokupi mikrofloru koja mu je potrebna za imunitet..

Što to znači prirodan porod i kako bi on trebao izgledati, čini mi se da je i dalje tema samo literature i foruma, a (hrvatska) praksa je daleko od toga. 

Prednosti bi sigurno bile omogućavanje smirene i intimne situacije za rodilju (prigušena svjetla, odvojen prostor, zatvorena vrata, nužni dio medicinskog osoblja), omogućavanje prvog kontaka (čak i prvog podoja) nakon rođenja i tzv. “rooming-in” - zajednički boravak majke i djeteta od prvih trenutaka.

No, kako to rodilje opisuju, mi se ne spremamo za najljepši trenutak svojeg života - upoznavanje naše male kucalice koja u nama živi 9 mjeseci, nego za rat s bolničkim osobljem: napori da se poštuju želje rodilja vezano uz medicinske intervecije, pravovremeno obavještavanje o svim relevantnim medicinskim stanjima, posjete i hranjenja u izvanrednim okolnostima (inkubator) itd. 
I uzalud savjeti da se koncentriraš na svoje tijelo i pustiš instinkt da te vodi, kad je naša realnost takva da u rodilište ideš naoružan: da nosiš plan poroda, da očekuješ emocionalne ucjene i psihološke pritiske samo kako bi te osoblje “što prije riješilo”, ili, ne daj Bože, u trenutku kada je zaista potrebna hitna medicinska intervencija da se nad tobom vijeća jel' može carski ili ne jer su oni ograničeni sredstvima i skupo im je potrošiti materijal na tebe. 

Na kraju to ispada da dobiješ gori tretman nego kod liječnika opće prakse ili stomatologa: rađaš pokraj još dvije ili tri žene i slušaš njihove napore koji te dekoncentriraju/obeshrabruju dok se istovremeno ispred tebe izmjenjuje vojska osoblja jer je njima to svakodnevica pa što se ti sad imaš žaliti. (Često pokraj otvorenih vrata, bez ikakve privatnosti i poštovanja). Nemaš “rooming-in” nego “camping-in” jer vas je u sobi po šestero (3 mame i 3 bebe), svaki sa svojim bioritmom i rasporedom. Od spavanja i uspostavljanja neke svoje rutine (jedan na jedan) dobiješ samo osjećaj opće iscrpljenosti i želju da čim prije “pobjegneš” kući. 

A o prvom kontaktu ovisi dobra volja osoblja, koliko im je smjena naporna i da li si u tom trenutku jedina rodilja pa se stignu s tobom “gnjaviti”. Ovo čak ne ovisi ni o statusu “prijatelj djece” jer iskustva strahovito variraju, kao i kod pomoći kod dojenja: od stvarne podrške i pomaganja do posprdnih komentara s vrata sobe. 

Naravno, ne treba zaboraviti da su to ekstremne situacije te da mnogo rodilja ima lijepa iskustva. Ali valja zamjetiti da strahovito velik broj rodilja doživljava neki oblik nasilja od osoba čiji je posao pružiti ti podršku ili u najmanju ruku osigurati ti profesionalan i korektan stav. 

Na stranu tehničke poteškoće i nepostojanje financijskih sredstava za promjenu zastarjelih rodilišta, ostvarivanje prvog kontakta i stvarna pomoć kod dojenja bi se mogla i trebala osigurati svakoj rodilji u svim hrvatskim bolnicama. Isto kao i uvažavanje osobe tokom poroda i obavještavanje o medicinskim postupcima. Kada bi te stvari postale rutina, onda bi bili korak bliže prirodnom porodu.
Dok god rodilje koriste izraze poput “imala sam sreće” ili “naletjela sam na dobru doktoricu/babicu/smjenu”, ne možemo generalizirati o bilo kojoj temi, osim pružanje jednake skrbi svima i u svakom trenutku.

Prošlo je već 15 godina od kada sam prvi puta rodila. Neopisiv osjećaj je donijeti na svijet novo biće. Neću nikada zaboraviti euforiji u kojoj sam se našla kad sam vidjela svoju čupavu kćerkicu kako me gleda. U tom momentu nestala je sva bol i svi sati provedeni u rađaonici kao da su izbrisani. Prirodan porod započet pucanjem vodenjaka, trudovi, pomoć dripa, dugih 14 sati-ali nagrada je stigla. Drugi porod prije 11 godina- nakon pucanja vodenjaka u 35-tom tjednu, napora da se trudnoća još malo zadrži, nakon 48 sati ipak hitan carski rez-i stigao mi je moj sin.Živ,zdrav, prekrasan…ali ga puna 3 dana nisam vidjela i to je najstrašnije od svega što se rodilji može dogoditi. Nije bilo euforije, samo briga i zabrinutost…  Sada sam u 32-om tjednu trudnoće i što da vam kažem- jedino što želim osjetiti jest opet ona euforija nakon što doneseš na svijet to malo savršeno biće i kažeš mu odmah - ti si moje 

Čula sam da je a i vjerujem najbolji prirodni put, a i voljela bi provjeriti te naučiti nešto novo kroz ovu knjigu budući da mi je termin za 6 mjeseci :-)