Nemam partnera, a želim dijete

U životu nije sve tako jednostavno i neki ljudi ne pronađu ljubav života do kasnih 30-tih ili 40 ili 50 godina, a normalno da o djeci počinju razmišljati i prije. Ako dvoje slobodnih ljudi (dvoje prijatelja, muškarac i žena) žele imati dijete i odluče se na taj korak, zašto ne? Ako je oboje spremno sudjeolovati u životu djeteta, tko zna, možda se i između njih dvoje javi ljubav, a možda i ne. 
I prije 50 godina mnoga djeca su se rađala iz izvanbračnih izleta i mnogi očevi ne priznaju djecu… a ako dvoje prijatelja odluči imati dijete, tko smo mi da ih osuđujemo

Ne slažem se ni malo sa ovom teorijom o tome kako se muškarac i žena sretnu, zavole, naprave dijete i čiča miča gotova je priča jer ta priča liči na onu: živjeli sretno do kraja života.. A taj dio priče zove se bajka.. E pa život nije ni malo bajkovit.. Moja priča počela je na način: sreli su se muškarac i žena, zavoljeli, napravili dijete, istina neplanirano i onda je taj isti muškarac shvatio da ipak voli nekoga drugoga. I sada sam ja u šestom mjesecu trudnoće, potpuno sama, on je sa tom novom djevojkom koju je u međuvremenu ‘'zavoljeo’'. Tako da draga moja Zezlka ako misliš da ti je vrijeme i da si spremna i ako to tako silno želiš, pronađi metodu i uživaj. Sve možeš sama to ti govorim iz perspektive žene koja je sama, divno je biti u braku i divno je imati podršku partnera ali ako si sama u startu stvari posložila tako da si sama i da sve moraš proživljavati sama sa sobom nećeš imati nikakav problem. Ja ga nemam. Normalno da mi ponekada nedostaje partner, ali moja situacija je malo drugačija od tvoje. Ja sam pripremila sve stvari za moga sina, ništa mu ne fali, sama idem kod doktora, sama sam preživila mučnine i te ostale trudničke blagodati i nikada nisam očajavala što sam sama, jer upamti: TI TO MOŽEŠ! Eto

I ja sam u sličnoj situaciji kao Zezlka. Ovako stvari stoje, 43 g, ostavljena nakon 10+ g braka, par neuspjelih IVF u braku, 1 povremeni partner (u svom braku), želim dijete, a bojim se ne znam ni sama čega, ipak osjećam se sposobnom za tu životnu ulogu. koma, često mi se sve to vrti u glavi, nemam baš puno vremena za dugo razmišljati … dileme, dileme..

Ja imam 32 godine, sama sam, i pomirila sam se s tim da možda neću nikoga upoznati.  Možda ne ove godine, ali za dvije-tri, svakako bih htjela bebu. Imali netko iskustva sa umjetnom oplodnjom? Može mi se svakako javiti u poruke…

Zezika, maloslovo i Alisa mislim da je najbolje da slušate svoju intuiciju i nikog drugog. Duboko u sebi imate odgovor na svoje pitanje. Imam 37 godina i razvod iza sebe i mogu iz iskustva reći da je nekad i za dijete i za sve bolje da živi s jednim normalnim roditeljem nego sa dva nesretna. A takvih primjera oko sebe imam hrpu gdje su očevi sve samo ne očevi, vuku se po birtijama, troše novce, maltretiraju sve oko sebe, ali bitno je da dijete ima dva roditelja! Nije to istina!!!!! Bolje da živi u miru sa mamom koja ga voli nego da roditelje gleda kako se tuku i svađaju. Tako da vas podržavam u vašim nastojanjima da imate bebu. Sad sam u drugom braku, presretna i sa 37 čekamo naše drugo zajedničko dijete. Nikad nije kasno za dijete dok god nam to naše tijelo dozvoljava. Istina da mi je sa 22 i 30 bilo lakše nego u ovoj trudnoći, ali sad sam “konačno” zrela i ne razmišljam što propuštam dok sam trudna već uživam kod kuće sa svojom obitelji. Sretno cure i godine nisu važne već je samo važno kako se osjećamo i kad smo za što spremni!!!!

Imam 43 godine i nisam do sada, na žalost, pronašla partnera svog života, a možda nikada i neću, nemaju svi tu sreću u životu. Nemam brak iza sebe, osim par neuspiješnih veza. Visoko-obrazovana sam, zaposlena, situirana sam, zdrava, mladolika i zgodna, inteligentna, uspješna u svemu čega sam se takla, ali sam sama. U ovim godinama intenzivno razmišljam o dijetetu, jer krajnji je ćaš, osim ako nije već kasno. Meni su protekle godine čekajući onog pravog s kojim bi imala dijete. Zato kao prvo kažem: ne čekajte, to je čisto kockanje, a godine prolaze !!!   
Naravno da dijete treba imati i  oca i majku, međutim mnoga su djeca koja su proizašla iz brakova, na kraju odgajana od strane samo jednog roditelja (najčešće majke). Sama sam dijete razvedenih roditelja. Smatram da je za dijete bolje živjeti i uz jednog roditelja koji mu se posvetio, nego  u braku koji ne funkcionira. Djeca sve vide, pa čak i osjete, i to još i u majčinoj utrobi. Koliki očevi su samo “kolčevi” (čast onim divnim očevima, kojim itekako ima). Ali djeca “ispadnu” lošiji ljudi odgajani u braku s problemima, nego oni koji su sretno živjeli uz jednog roditelja.
Čekati pravog partnera za dijete, a godine prolaze, možda je uzaludno, kao što rekoh - kockanje! Ako žena želi imati dijete, neka ga ima sama. A ako pravi partner naiđe nakon toga, prihvatit će i majku s djetetom. Ljubav ne pita, i neće mu smetati što imate dijete, prihvatit će vas. Pravi muškarac je pravi muškarac i tu nema mjesta komentarima.
Moram dodati da smatram da dijete mora svakako znati tko mu je otac: to mu je pravo! 
Ako s prijateljem želite imati dijete i on na to pristaje, zašto ne!? Nitko na to ne bi pristao, a da nije o tome dobro razmislio. Nemam ništa protiv te ideje!
Protiv tog sam da se nekoga muškarca “uhvati” na prevaru i “napravi” dijete. To moralno nije u redu ni prema tom muškarcu, a još manje prema dijetetu. Ali ako dvoje inteligentnih ljudi želi dogovorno stvoriti novi život i preuzeti odgovornosti, a da i nisu u braku ili ljubavnoj vezi, zašto ne?????
Cijeli sam život sama, i sve što sam napravila i stvorila, postigla sam sama! Pa zašto ne i imati dijete. Ionako je više od 50% brakova u RH razvedeno i te majke gotovo same odgoje djecu. O čemu onda pričamo???
Želiš imati dijete sama, zašto ne!? Žene su ionako pokazale da su jači spol odavno ?!
Kolike su žene i u braku, pa im muževi gotovo ništa ne pomažu oko djece??? Puno je tu toga što se može reći o ovoj temi !!!
Svakoj ženi koja je sama i situirana, a želi dijete, savjetujem da si tu želju i ispuni. Dajte svom životu smisao i svrhu, godine prolaze, za šta je vrijedno živjeti???? Za posao, karijeru, kuće, aute, muškarce. . . . . .????? Ispunite si tu želju, dok godine i biološki sat ne odrade svoje!
JA ĆU ISTO TO UČINITI, AKO VEĆ BIOLOŠKI SAT NIJE UČNIO SVOJE, i nimalo me se neće ticati što okolina misli o tome!!!!

Drage cure,

nikad zapravo nije lako…čitam vaše komentare i mislim si kako je zapravo puno cura, djevojaka, žena u sličnoj situaciji..Te@ –> svaka ti čast..drž se…nikad mi nisu bili jasni takvi muškarci..koji samo odu i ostave nered iza sebe.. u sličnoj situaciji se našla i kćer od moje kume..dečko s kojim je hodala imao je paralelku..bio je s dvije istodobno i obje su valjda ostale trudne..on je otišao ovoj drugoj i s njom osnovao obitelj.. ona prva je ostala sama, sama odgojila dijete, a lik se tu i tamo pojavio za ročkas male, s pokojom kunicom, jad i bijeda.. mala sada već velika cura nosi mamino prezime a lik ni alimentaciju nije plaćao..ima dvije polusestre koje nikada nije ni upoznala, jer je on svoju drugu obitelj držao po strani.. ehhh.. žao mi je što to sve moraš prolaziti sama…duboko se nadam da ćeš nekoga upoznati i imati obitelj u pravom smislu riječi.. Loren@ –> nešto sitno sam mlađa od tebe ali sve je to u nijansama dosta slično..i moji roditelji su rastavljeni od moje 5. godine i nekako brak gledam kroz prizmu toga..možda zato i nisam uspjela ostvariti dublju vezu s nekime koja bi dovela do toga da danas imam obitelj ali stvari se nekada ne poslože kako želimo.. tražimo tog idealnog partnera a muškarci su danas daleko od tog ideala..a nama godine lete.. i ja sam tužna zbog svega toga i nadam se da ću možda jednom upoznati onog pravog i da neće biti kasno..a godine lete..39 je tu za koji dan :-(((

Ja bi isla na dijete ako to zelim. Samo s nekim normalnim prijateljem, a nebi bilo lose ni potpisat nekakav ugovor prije. 39 godina nije malo, s godinama raste i rizicnost trudnoce i tijelo se teze oporavlja, tako da sto vise cekas samo ces vise zaliti.
Nemoj zaliti za tim sto nisi imala dijete kad si mogla. samo budi na cisto sa sobom, koga briga sto ce selo rec imas li partnera ili ne.

missha

Uf… Ja znam kako mi je kad muža nema cijeli dan i stvarno se divim samohranim majkama koje su od početka same.
Ja ipak ne bih preporučila da ideš na tu opciju. Neznam koliko imaš godina, pa mi je teško reć, al uvjek ima šanse da se nađe kvalitetan partner ;) Jer po mom dijete treba oba roditelja, a mama nekad treba i pola sata za sebe ;) Jer je psihički jako teško non stop biti s djetetom samo

Ja ne znam sto bih ustvari rekla na ovu temu.Mozda jedino kad sam naslov procitala i odlucila otvoriti i pogledati sta uistinu ovdje pise ,meni je slikovito “proletjelo” kroz glavu ….moj zivot samohrane majke neke 3-4 godine.Imam jedan propali brak iza sebe i sina iz tog braka.Teska situacija iskreno da vam kazem.Biti u isto vrijeme i otac i majka,i dijetetu odgovore na neka pitanja dati nije mi malo laka stvar.Stici na posao ,u prodavnicu,skuhat,opeglat,obilazit igralista,do vrtica i nazad,terapije ovdje i ondje,termini,doktori,par puta smo bili bolesni u isto vrijeme (straaasno gadno)….meni je bilo kao preskakanje same sebe.Vjerujte mi,ja fakat ne znam kako sam ostala “pri sebi”.Ja nisam imala nikog kome bi dijete na cuvanje dala par sati,sama sam doslovno bila s njim.Otac se nikad vise u zivotu nije javio,nit ja znam dise li taj covjek.Moj bivsi muz.Sada sam opet udata,imam djevojcicu i nadam se uskoro cemo se jos prosirit.Sadasnji suprug je stvarno divan covjek,otac je podjednako i mom djecaku i mojoj djevojcici.I ovako se ponekad pitam kako bi ja sve to sama stigla.On je sa mnom i mojim sinom 4 godine vec.Sin je kod razvoda imao 3 godine a sada 11.U ove 4 godine bilo je raznih obaveza,faza,termina….Ne znam da bi uspjela sve sama.Tu snagu treba imat…sto kaze Missha nije lako u dvoje dijete odgojit a kamo li sam ….

Suncica

missha

Uf… Ja znam kako mi je kad muža nema cijeli dan i stvarno se divim samohranim majkama koje su od početka same.
Ja ipak ne bih preporučila da ideš na tu opciju. Neznam koliko imaš godina, pa mi je teško reć, al uvjek ima šanse da se nađe kvalitetan partner ;) Jer po mom dijete treba oba roditelja, a mama nekad treba i pola sata za sebe ;) Jer je psihički jako teško non stop biti s djetetom samo

Ja ne znam sto bih ustvari rekla na ovu temu.Mozda jedino kad sam naslov procitala i odlucila otvoriti i pogledati sta uistinu ovdje pise ,meni je slikovito "proletjelo" kroz glavu ….moj zivot samohrane majke neke 3-4 godine.Imam jedan propali brak iza sebe i sina iz tog braka.Teska situacija iskreno da vam kazem.Biti u isto vrijeme i otac i majka,i dijetetu odgovore na neka pitanja dati nije mi malo laka stvar.Stici na posao ,u prodavnicu,skuhat,opeglat,obilazit igralista,do vrtica i nazad,terapije ovdje i ondje,termini,doktori,par puta smo bili bolesni u isto vrijeme (straaasno gadno)….meni je bilo kao preskakanje same sebe.Vjerujte mi,ja fakat ne znam kako sam ostala "pri sebi".Ja nisam imala nikog kome bi dijete na cuvanje dala par sati,sama sam doslovno bila s njim.Otac se nikad vise u zivotu nije javio,nit ja znam dise li taj covjek.Moj bivsi muz.Sada sam opet udata,imam djevojcicu i nadam se uskoro cemo se jos prosirit.Sadasnji suprug je stvarno divan covjek,otac je podjednako i mom djecaku i mojoj djevojcici.I ovako se ponekad pitam kako bi ja sve to sama stigla.On je sa mnom i mojim sinom 4 godine vec.Sin je kod razvoda imao 3 godine a sada 11.U ove 4 godine bilo je raznih obaveza,faza,termina….Ne znam da bi uspjela sve sama.Tu snagu treba imat…sto kaze Missha nije lako u dvoje dijete odgojit a kamo li sam ….

Ali si uspjela, i vjerujem da se svog sina nebi mogla odreci za sav odmor ovog svijeta. Narocito da ti je jedini… :)