Da je majčinstvo najljepše, najduhovnije iskustvo sa kojim se niiiišta ne može mjeriti je manje više jedino s čime se slažem u ovom članku.
Ja imam dvoje djece, ali obzirom da niti jedno nije starije od 6 godina-smatram da baš nisam neki guru za odgoj, jer me čeka još puno posla. Time želim reći da mi je malo blesavo slušati prosvijećenost nekog tko ima jedno dijete od 6 mjeseci.
Nadalje, krajnje me nerviraju univerzalni odgovori na sve. Ljudi su različiti i djeca su različita. Pod uvjetom da im osiguramo ljubav, hranu i dom, velika većina toga će ovisiti i o njima. Dakle, neki roditelji se neće uopće baviti djetetom i možda će dobiti genija koji je super socijaliziran. Drugi roditelji će dati djetetu sve “po knjizi” i dobit će ovisnika ili ubojicu… Naravno, neke stvari su i do odgoja, ali uzimajući u obzirom da taj odgoj “pada” na neku osnovu.
Kao što djetetu nećete odgojem uspijeti promijeniti boju očiju, visinu ili dužinu ruke, tako mu nećete niti suštinski promijeniti narav. Pitanje je što u nama budi optimalni potencijal? kod nekog je to ljubav i nosanje na rukama te cicanje do osnovne škole, no drugom je to prijeko potrebna doza discipline i reda (pri tome NE govorim o batinjanju i drugim katastrofama). Dakle, koliko djece toliko odgoja-UPRAVO JE U TOME NAJVEĆI IZAZOV RODITELJSTVA). Naprimjer, mojoj starijoj curici smo vrlo rijetko čitali, ali je propričala sa 6 mjeseci. Mojoj mlađoj se čitalo puno više, ali je počela natucati govor sa 20 mjeseci. Starija je uvijek voljela riječi, društvene teme, zanimali su je međuljudski odnosi. Mlađa je uvijek voljela slaganje i građenje. Starija preferira da stvari idu po nekom zadanom tijeku, a mlađa uvijek iznova mora ići “glavom” kroz zid. Imaju one i sličnosti, ali suštinski one svaka nose svoj različit genski zapis koji od mene i muža zahtjeva drugačiji odgovor. Taj odgovor je ENIGMA na koju teško da će mi odgovor dati new age gluposti da dijete voliš i akceptiraš ako je ono uvijek u pravu, uvijek na prvom mjestu i uvijek mu svaka potreba mora biti ispunjenja. Odgovor nije niti u prebijanjima, tjeranju djeteta da bude robot i slično. MOLIM VAS VIŠE NEKI praktičan i realan članak koji će POKUŠATI dati neke pametne savjete, iskustva, smjernice.
Slažem se s Belom. Mislim da svi uživaju u majčinstvu i da je to najljepša stvar na svijetu… Imati to svoje malo biće i dati mu svu ljubav i pažnju. ALI živciraju me te kao “super-extra-čudesne mame” koje su totalno nerealne i sve u oblacima. Kojima je beba (sva plava, sluzava, iskrivljena) nešto najljepše na svijetu, porod je bio čudesan (tu u jednom članku sam čitala da je malo odrijemala jedna na porodu), cijelonoćna buđenja i spavanje bebe sa vama u krevetu odlično, dojenje uz bolne ragade i cijelodnevno bacakanje po sisama najljepsi osjećaj na svijetu. Ma dajte molim vas… Nema tog roditelja kojem u nekon trenutku nije teško, uostalom život ti se s djetetom od danas do sutra “okrene naglavačke”. Ipak to je ono za šta živimo i trenutci ljubavi i sreće su nezamjenjivi. I kad jednom imaš to dijete, ono ti je cijeli svijet i ne možeš više zamisliti život bez njega. Samo kad bi ti članci i “ispovijedi mladih mama” bili s ove planete i malo iskreniji…. 😊
Svaka čast mami na upornosti i uspješno nastavljenom dojenju :) Moja prva curka mi je isto užasne ragade napravila, plakala sam kod svakog dojenja, al nisam odustala. 3 mjeseca me je boljelo ali nisam htjela kupit formulu jer imam mlijeka i mogu to :) I uspjela sam :) Druga curka je cicoovisnica, ona pak ništ drugo ni ne prizna, sad jedino žličicu uz cicu ;) Drugim mamama i bakama je čudno kako moja djeca nemaju bočicu s čokolinom ili mlijekom za spavanje, ja ih na to nisam učila jer mi je iskreno to bez veze. Em davanje takvih kemija, em jelo na bočicu ak cica :D S manjom sam cijele dane i noći presjedila/ležala na cici, nekad sam i kuhala dok je cicala jer nije htjela pustit. A bome se i po njoj vidi :D
Zeko i bela, ja recimo jedva čekam da odem radit i odmorim se malo od svojih kćerki :D Kad se sjetim kolke večeri sam htjela skočit van kroz prozor jer manjoj nije niš pomagalo kod grčeva…. 5 mjeseci…. A da ju čujete kak plače, prestravile bi se… Al to je njen normalan plač i ja se ne brinem oko toga. Sad kad na to pogledam, skoro da se i ne sjetim više te strave, a prošlo je par mjeseci. Kad se sjetim da je veća cicala svakih sat i pol noću, s tim da sam ju još pšol sata uspavljivala, nisam spaala ni po pol sata.. Al sad se ni ne sjetim toga. Moji porodi su bili super, bolilo me je, al bome puno slabije nego kod zubara i radije bi išla rodit nego popravljat zub (ja neću da mi da injekciju jer me strah pa trpim)… U glavnom, majčinstvo je užasno naporno i mislim da ljudi to uzimaju zdravo za gotovo a ne ko najvažniji posao. Više manje mi vele kad se požalim na nekaj da sam si sama kriva jer sam si tak složila život. Ah…. Ja sam iskrena i realna. I nije me sram kad mi dojdu nenajavljeni gosti a kuća mi je u rasulu jer ne stignem. A ja nemam živaca za odgoj bez vike :D Jer kao prvo, kad normalno pričam, to je jako glasno. Kao drugo, svi tak pričaju i ak ne vičem, dijete me ne doživi :D Moja veća cura živi u svom svijetu i često ju je teško trgnut ak se ne zagalami. Znam da se to ne čini lijepo, al tak je. Ne tučemo ju, postoje kazne i uvjeti koje treba ispoštovat. Al usprkos tome moram priznat da je malo razmažena, jer ju nismo htjeli zakidat kad je seka došla, pa smo joj popuštali, a sad je zbog toga mali buntovnik i sve mora bit po njenom pa se često svađamo. Al bude i to prošlo i za par mjeseci se nebudem ni tog sječala :D
E pa o tome ja govorim… Prave i realne priče!!! Normalno je da svaka majka voli svoje dijete i umrla bi za njega, ali isto tako je NORMALNO da bi koji put iskočila iz kože ili kako neki kažu bacila i sebe i bebu kroz prozor ;). A te sjajne i bajne priče o svemu samo rade gore kad dodješ u tu situaciju, misliš da s tobom ili tvojom bebom nešto nije u redu. Sve je to dio roditeljstva i nema veće sreće na svijetu od tih malih bića. :) Ne možeš to razumijeti dok nemaš svoje dijete… Mi imamo sreću da nam je beba dobra i spava cijelu noć već mjesec dana nakon rođenja, a opet ima dana kad nam je teško i kad ga navečer stavimo u krevet, pogledamo se i kažemo “kako je moguće da jedna tako mala beba umori dva odrasla čovijeka” i padnemo u krevet ko pokošeni. :) A ujutro njegov smješak… Imaš osječaj da možeš “pobijediti svijet” i opet sve ispočetka. ❤️
Sortiraj odgovore
Najstariji