
Koji su vam najveći izazovi u odgoju djeteta?
Svoj odgovor na ovo pitanje napišite nam ovdje od utorka 11. veljače do ponedjeljka 17. veljače u 11 sati, jer ćemo sedam odgovora nagraditi programima Centra Prirodno roditeljstvo.
https://klokanica.24sata.hr/roditelji/sretna-mama/osvojite-tecaj-prirodnog-roditeljstva-1170
Mama sam dječaka koji će uskoro proslaviti svoj drugi rođendan i zaista mi vrijeme s njim leti i sve je nekako ljepše otkako imamo njega.
Najveći izazovi roditeljstva s kojima se moj suprug i ja svaki dan borimo je kako uskladiti sve obveze koje imamo tokom dana i nakon toga biti spremni za izazove koje pred nas stavi naš mali sin.
Zaista moram priznati da nema većeg izazova u životu od biti roditelj i odgojiti dijete koje će biti samostalno, otvorenog srca, duha, uma, samosvjesno, postaviti mu granice, a opet mu dati prostora da istražuje svijet oko sebe, te ga poticati i stimulirati razvoj mozga.
Nažalost niti jedna škola nas ne priprema za ono najbitnije, a to je kako biti poticajan roditelj svom djetetu.
Neznam odakle da počnem,ali ovako:
majka sam troje anđela-Ante (5 godina), Petar (3 i pol) i Marija ( 2 i pol).
kkao što vidite između njih je mala razlika i vjerute mi,od prvog dana pa sve do danas sve mi je jedan VELIKI IZAZOV-koji se zove RODITELJSTVO!!!!!
Sa Antom sam prošla sve-prve strahove,samo za ilustraciju-muž i ja smo ga do trećeg mjeseca držali u jastučiću jer smo se bojali držati ga!!!!!!!!!!!
S Petrom i Marijom je "kao" bilo lakše, ali svaki dan nam donese neki novi izazov s kojim se borimo ali sad sam u fazi da mislim da mi to roditeljstvo nikako ne ide od ruke, da sve radim krivo....pucam, vičem,plačem.........
Svaki dan se trudim i što je najvažnije želim im biti najbolja mama na svijetu,ali nekat to zašteka-zar ne????
Muž i ja borimo se iz dana u dan,radujemo se novim izazovima i znam da ima loših dana(pogotovo kad se svi razbole u isto vrijeme),kao i lijepih, kad svi uživamo u toj ljubavi koju nam ta mala bića pružaju iz dana u dan, i naravno išćekujući nove izazove,jer kako kažu MALA DJECA-MALA BRIGA,ja s izazovom očekujem velike brige!!!!!!!!!
Najveći izazov mi je postaviti granicu i zadržati dobro raspoloženje...
Za sada uspijevam (za koji dan će dvije), nisam sigurna da sve dobro radim, ali mi se čini da funkcionira... ukoliko djetetu dam upozorenje da će npr.
uskoro biti kraj igri, ili se unaprijed dogovorimo da cemo pojesti samo dvije datulje, ili pročitati prije spavanja samo dvije priče, u pravilu ne bude plača, nagovaranja ili problema...
drugi problem koji malo teže rješavam je zadržavanje nužde...
jako smo sretni i ponosni sto smo pelene ostavili (kao i većina djece prije generacije pampersa)
brzo nakon prvog rođendana, a i prije toga smo uspješno nekoliko mjeseci koristili tuticu i imali
suhe pelene... ono što se sada dešava je zadržavanje... na prste jedne ruke mogu pobrojati nezgode,
nismo imali problema niti sa infekcijama, ali zadržavanje je tu... pokušavam ne vršiti pritisak (jer je
to i nemoguće) ali nisam sigurna koliko je dobro svaki put smišljati neku motivaciju (priču ili foru) da obavimo to što treba... pokušavam se držati dalje od ucjena i nagrade kad nešto napravimo, i onog starog, ako ti ... onda ja tebi ...
U biti, kad malo bolje razmislim, najveći mi je izazov kako sakriti od njega sve svoje frustracije, nezadovoljstvo i tugu kad smo sami bez tate... od svibnja prošle godine do danas bili smo skupa manje od 3 mjeseca :-(
Moja je mala djevojčica nedavno napunila 10 mjeseci. Jedno prekrasno katkad lako, katkad teško razdoblje puno izazova (od samog poroda do dojenja) je iza nas, a novo tek slijedi. Mama uskoro kreće na posao, a uz to mora počet pripremati psihički jako naporan i težak državni ispit. Izazov je velik, a strah još veći. Kako ostati mama uz koju se moja djevojčica može osjećati sigurno? Pritom smo još dojena beba i spavamo u istom krevetu. Svakog dana razmišljam o tome kako je predamnom prijelazno razdoblje i kako moram svoju djevojčicu polako odvikavat od dojenja i selit ju u njezin krevetić, Kako ću ju sad, nakon toliko mjeseci, uspjet naučit spavati bez svoje prisutnosti. Da li uopće moram to radit? Hoću li je razmaziti ako ostane uz mene, kako mi mnogi govore? Da li to utječe na nj samostalnost? U ovom razdoblju sam dala sve od sebe da budemo ispunjene, dalje me hvata panika. Hoće li moj izostanak utjecati na našu bliskost i povezanost, kako se prilagoditi bebi?
Sljedeći izazov su granice, kako ih postavit, a da i dalje ostanemo utjeha? Kako reagirati na bijes?
Koja su, prema razvojnoj psihologiji, uopće razvojna razdoblja? Svaka mama pa tako i ja bih voljela znati kako se prilagoditi tim razvojnim fazama.
Lijep pozdrav, mama Tihana
Poštovanje!
Suprug i ja tek trebamo postati roditelji. Bebica se treba roditi za 2 mj. Trenutno nam je sve izazov, precizniji odgovor moći ćemo dati kada krenemo u odgoj djeteta. Svakako smo vrlo zainteresirani za ovu temu, baš u kontekstu prirodnog roditeljstva!
Srdačan pozdrav,
Iva
Mene ponekad brine jesam li previše popustljiva. Inače mi je dijete super, ali ima situacija kad me ne sluša pa se zapitam da li bih trebala biti stroža i postavljati čvršće granice
Pozdrav,
najveći izazovi u odgoju djeteta su po meni svakodnevno preispitivanje granica koje postavljamo kao roditelji u želji da odgojimo samostalno i odgovorno dijete,ono u čemu nećemo pogriješiti je davanje ljubavi ,svakodnevno.
Uf ima ih mnogo. Imamo sina od 16 mj. Znamo da su prve tri godine najvažnije i suprug i ja se trudimo odgajati ga bez fizičkog kažnjavanja.
Jedan od najvećih izazova jest naša okolina (djedovi i bake) koji misle da smo preblagi i da ćemo na taj način dijete razmaziti.
Drugi izazov jest prokužiti tu malu glavicu od 16 mj. i reagirati u skladu s njegovom dobi što nije nimalo jednostavno.
Treći veliki izazov jest kako ga odgojiti da bude samopouzdana osoba, zadovoljna sa samim sobom.
Četvrti izazov će tek doći kad krene Ne faza tj.faza prkosa, zato bi nam bilo izuzetno drago i olakšavajuće da se možemo adekvatno priremiti preko Vaših predavanja o svemu onom što nas još čeka.
A definitivno je najveći izazov uopće biti dobar i kompetentan roditelj svome djetetu!
Lijep pozdrav i svako dobro.
Definitivno mi je najveći izazov ocijeniti koliko i kada podržavam, al' i sputavam svog sina u fizičkom, mentalnom i emocionalnom razvoju. Iako mu je tek 9 mjeseci, već vidim da svojim postupcima i riječima utječem na njegovu mladu, iako već značajnu osobnost.
A što li me još čeka....?! :)
Meni je najveći izazov kako posvetiti dvoipolgodišnjakinji dooljno pažnje uz jednu malu osmomjesečnu bebu. Sad su trenutno obje jako ljubomorne, veća nije bila prije ljubomorna, sad je počela bit jer manja hoće sve njeno, svukud se vuće za njom, a i cvili kad veću primim.
A tu je još i tata, treće dijete. On se spusti na njihov nivo i umjesto da mi pomogne u odgoju, još i njega trebam odgajat :D ;)
Za 4mjeseca cemo postati roditelji i jako smo uzbuđeni :) najbitnije nam je da odgojimo naše dijete da bude dobra, samopouzdana i samostalna osoba, jako nam je bitno da odgojimo dijete da uvijek pomaže drugima i da bude optimistična i pozitivna osoba. i naravno - zdrava!!! :)
Majka sam troje djece... najveći izazov je uskladiti sve njihove potrebe, odnosno pravedno rasporediti vrijeme za sve. Obzirom na razlike u godinama, još uvijek nisam našla način kako starijem djetetu objasniti zašto mama i tata stalno nešto petljaju oko braće, koji su još bebe. Kod manje djece nailazim na problem kako njima objasniti zašto oni ne mogu nešto što može starija seka.... uskladiti sve to, uz posao, školu, jaslice i vrtić, velik je izazov i često sam strašno iscrpljena. Obzirom na sve to, često se uhvatim u situaciji koja je loša, odnosno znam da sam loše postupila u odgoju, ali ne znam kako to ispraviti, ne znam pronaći način da ispravno postupim i na koji način da djetetu objasnim da bi mogao nešto shvatiti...
Majka sam skoro već sedmomjesečne bebice i moram priznati da da mi je ovo bilo jedno od najstresnijih radoblja u životu... Imam 33 godine i muž i ja smo željeli dijete, pustili smo da se desi kad bude vrijeme i kad su nam se financijske prilike posložile na bolje ja sam zatrudnila. Bila sam oduševljena! Pripremala sam se za prirodan porod i sve trudnoća i porod su proši odlično i onda je zapravo krenula prava stvar. U početku mi je trebalo da se dobro isplačem suočena sa svim tim novim osjećajima radosti, ljubavi, straha, nesigurnosti, zatim uspostavljanje dojenja- gotovo mjesec dana mi je trebalo da mi se grudi prestanu upaljivati (predano sam masirala, izdajala, radila što god je bilo potrebno da ne završim u bolnici)... kad mi se činilo da je najgore prošlo shvatila sam da postajem prilično iscrpljena od dojenja i da moram početi puno više jesti i odmarati. Međutim najteže mi je bilo prihvatiti da sam toliko umorna, da sam na rubu depresije, da mi je teško se nositi sa novim izazovima, sa svim emocijama, strahovima, pitanjima, sumnjama, nesigurnosti koje sam doživljavala. To nisam očekivala od sebe. Ja, psiholog, godinama "radim na sebi" i da me to sad toliko pokosilo. Zatim ,odnos sa mužem, dok smo se uskladili, trebalo je gotovo 6 mjeseci. Naravno, malenoj sam davala sve od sebe i iako sam ponekad pucala, nisam smjela dozvoliti da to ona vidi, mada znam da je osjećala sve i mislim da smo to na kraju sve dobro proživjele jer je zaista veselo, zadovoljno i zdravo dijete. Idemo u nove izazove :)
Obriši komentar
Jeste li sigurni da želite obrisati komentar?
Sortiraj odgovore
Najstariji