Jedan dan ti se sve čini ok, kao realno, tako je trebalo biti, a već sljedeći.....Prevelika tuga i bol... Čekam da prođe vrijeme...

tužno, koliko god vremena prošlo uvijek se pitam , šta bi bilo da je sve ok , jel curica ili dečko...... možda vrijeme izlječi rane ali zaboraviti nikad neću i prestati se pitati zašto baš meni......

Nisam ni u snu mogla pomislit da bih i ja mogla biti mama anđela, to se uvijek događa nekom drugom, a onda se jedan dan dogodilo i meni... to je bila savršena trudnoća i to blizanačka, a onda  se sve promijenilo u samo par dana... kažu da s vremenom bude lakše, ali mislim da mi nikada neće biti lakše, samo ću naučiti živjeti s tim.. svoja dva anđela nikada neću zaboraviti

:((((((((((((

I ja sam mama malog anđela, moj andelak otisao je prijateljima na nebo prije tjedan dana. Da me netko pitao može li se to meni dogoditi, dijete s kromosomskim poremečajem, rekla bih ne, pa to se dogada nekome drugom. Imam zdravu krasnu 4godisnju curu (moja snaga u ovim trenutcima), drugoj trudnoci se radovali i ja i muz,a osobito seka. A onda je došao dan (cetvrtak) i telefonski poziv i rezultati aminocinteze, slijedi bolna odluka i fizička bol induciranog poroda. Ali teza su pitanja zasto ja, zasto moj mali anđeo. Jedino me drzi pomisao na novu trudnoću i stalno trazim potvrde koliko moramo cekati do nove. Znam da to neće biti čin zaboravljanja mog malog anđela, on će uvijek biti mamin anđeo, koji je mamu znao lagano udariti.

mog anđela nema već 8 godina. Moje curice...i nitko mi ne može reći da s vremenom manje boli, i da se naučiš živjeti sa tim. jer ako je zaista tako onda vas molim da mi kažete kako. mene nakon 8 godina jednako boli, jednako fali, uvijek ista pitanja po glavi. imam dva predivna sina i sad čekamo treće(jos ne znamo spol), ali ne prođe ni dan da ne pomislim na svog anđela, i ništa manje ne boli...

Moja dva anđela napustila su me prije točno 6 mjeseci, i danas nakon toliko vremena(na dane se čini puno, na dane malo) uhvatim se kako se držim za stomak na mjestima gdje sam ih osjećala... i dalje se se borim s trenutcima neobjašnjive tuge, koji sreća ne traju dugo. ali svejedno taj osjećaj praznine ne prolazi i već sam se pomirila da nikada neće ni proći, s njima je umro i dio mene... teško mi je gledati druge trudnice i ne radovati se istinski zbog njih, to zvuči sebično, ali to je neki unutarnji osjećaj protiv kojeg se teško boriti... posebno je teško gledati blizance koji su podsjetnik na moje anđele, moje blizance. 
Radujem se novoj trudnoći, iskreno se nadam da neću imati problema zatrudniti opet, ne iz razloga da ih nadoknadim jer je to nemoguće..oni će uvijek biti dio mene, mojih prvih dvoje i imati posebno mjeto u mom srcu...unatoč svemu nadam se da ću jednog dana roditi blizance, poseban je to osjećaj

Danas bi moja anđelica slavila svoj prvi rođendan... Ponekad boli kao prvi dan, ponekad manje, ali moramo naučiti živjeti s tom boli. Teško je...

Teško je,nakon četiri spontana pobacaja ponekad se upitam koliko snage i volje još imam ,imamo,ali ne možemo odustati s nadom i vjerom da će jednom bit kako treba.Samo bi malo lakše možda bilo da doktori ljudskije pričaju,objasne,a ne da im je to tako normalno,jedan u nizu..pa je još teže😧