IVF između redova – ono što ne govorimo naglas

Bok cure 🤍
Ne znam hoće li ova tema zaživjeti i jeste li zainteresirane za ovako nešto, ali osjećam da nam treba jedan kutak samo za glavu.
Razmišljala sam otvoriti temu koja bi bila neka vrsta našeg zajedničkog dnevnika. Mjesto gdje možemo napisati što nas taj dan muči. Sve ono što možda ne govorimo naglas. Od dana kad smo pune nade, do dana kad nas preplavi pesimizam.

Od bezazlenih, ali bolnih komentara tipa: “Pa gdje su vam djeca, imate već toliko godina?”
Od članova obitelji koji “misle dobro”, ali zaboli.
Od prijatelja koje smo putem izgubile.
Od osjećaja izolacije.
Od sažaljenja drugih kad im kažemo istinu.
Od ljubomore kad čujemo da je netko nama blizak trudan. 
Od umora.
Od straha.

Ovo bi bilo mjesto gdje možemo sve iskreno reći bez osuđivanja. Bez pametnih savjeta ako ih ne tražimo. Samo razumijevanje i podrška.
Ako vam se sviđa ideja, pišite. Ako ne, isto je ok.
Ali možda baš nekoj od nas danas treba znati da nije sama 🤍

Ja ću krenuti prva.
Ova biokemijska trudnoća me tiho dotukla. Odtugovala sam je bez ijedne suze – barem izvana. Iznutra sam vrištala. Glumila sam da sam dobro. Nastavila funkcionirati. Smiješila se kad treba.
Danas sam bila s mužem na piću poslije posla. Sjedili smo jedno nasuprot drugog i u glavi mi je cijelo vrijeme odzvanjalo jedno pitanje:
“Što ako nam neće uspjeti?”
Toliko sam ga htjela izgovoriti. Ali nisam se usudila. Jer ako to kažem naglas, kao da priznajem da ta mogućnost stvarno postoji. A dok šutim, nekako se pravim da ne postoji.
Baš smo u nekom razdoblju kad nam ništa što pokušamo ne ide. I imam osjećaj kao da stojimo ispred nekog zida. Ne mičemo se. Samo stojimo.
A pred drugima glumimo da je sve okej.
Ali, kao i svaki put kad mi je psihički teško sjetim se da smo živi i zdravi i nekako mi bude bar malo lakše.