Powered by:
U Hrvatskoj se godišnje prijevremeno rodi oko 2500 djece, a njihov život u rukama je požrtvovnih i posvećenih liječnika i medicinskih sestara koji danonoćno skrbe o njima na neonatološkim odjelima diljem zemlje
Oni su najosjetljivija i najmanja bića u rodilištima, za čiji se život i napredak svakodnevno bore mnogi neonatolozi. Među njima je i dr. Damir Lončarević, neonatolog iz Petrove, koji nam je ljubazno otkrio kako izgleda rad s palčićima i njihovim roditeljima te podijelio neke od najtežih trenutaka u svojoj karijeri. Kroz njegove oči zavirili smo u mali i nepoznati svijet s neonatologije o kojem većina nas ne zna mnogo.
"U neonatologiju liječnik ne zaluta. Za ovu djelatnost treba osjetiti poziv"
Ova je djelatnost, osobito neonatalna intenzivna skrb, vrlo usko specijalizirano područje za koje se ni jedan liječnik ne specijalizira slučajno. Još kao student, dr. Lončarević znao je da će raditi s djecom. Isprva je mislio da će to biti dječja kirurgija, no slučaj je, čini se, htio drugačije. No nije riječ samo o pozivu iz praktičnog aspekta nego i o stručno-znanstvenom izazovu.
Gotovo da možeš zaboraviti sve čemu su te učili tijekom 6 godina studija na modelu odraslog muškarca teškog 75 kilograma. Za ova mala bića vrijede sasvim druga pravila - ističe neonatolog.
Riječ je o pozamašnom skupu znanja koja treba postupno savladavati. I nema kraja, jer struka je relativno mlada, brojni entiteti nedovoljno definirani, a istraživački aparat golem. Sve je to potrebno pratiti kako bismo svojim pacijentima pružili najbolju skrb, prema najrecentnijim spoznajama i tako im povećali šanse za kvalitetan život, kaže dr. Lončarević te dodaje:
U neonatologiju liječnik ne zaluta. Za ovu djelatnost treba osjetiti poziv, to mora biti ljubav na prvi pogled.
Dr. Damir Lončarević
„Radi se o donošenju teških odluka, a vremena je malo“
Briga o palčićima, čiji životi ovise o njihovim odlukama, liječnicima sigurno ne pada lako. Štoviše, prema riječima dr. Lončarevića, neka istraživanja provedena u Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu pokazala su da su neonatolozi na samom vrhu po izloženosti stresu.
Radi se o donošenju odluka, koje su teške, a vremena je malo. Odluke o pitanju života i smrti. Stresno je, no vremenom, učenjem i stjecanjem prakse, taj isti stres kao da se manje svjesno doživljava. Bez obzira na to, on ostavlja tragove i ožiljke, objašnjava nam sugovornik.
Kako kaže, po ovom pitanju neonatolozi se ne razlikuju od ostalih ljudi u raznim aspektima ponašanja. Neki od njih odrade svoju satnicu i zaborave na radni dan i prije nego napuste Kliniku, dok manji dio liječnika svoje postupke preispituje i kada dođu kući.
Zanima ih kakvo li je sad stanje tog djeteta kojeg su dežurnom liječniku prepustili u skrb, jesu li mogli više, jesu li što propustili? Neki od njih ne napuštaju intenzivnu i stoje satima uz najkritičnijeg pacijenta bez obzira na to jesu li umorni, gladni ili osjećaju bolove u kostima. Najveći teret je doći kući poslije dežurstva i prelistavati scenarij u potrazi za vlastitim propustom, kaže dr. Lončarević.
„Svjesni smo da ne mogu sva djeca preživjeti“
Najteže je ipak, kaže Lončarević, gubitak bitke. Nisam pobornik horoskopa, osim u zabavne svrhe, no moj Jarac je, čini se, prilično tvrdoglav, ima plan koji mora uspjeti jer alternative nema. Priroda je, s druge strane, nemilosrdna (što je biološki normalno) i željna svog statističkog danka, objašnjava liječnik te nastavlja:
Svi smo mi svjesni toga da sva djeca ne mogu preživjeti, no tu misao nekako ignoriramo i, iako nam brojke ne idu u prilog, potiremo ih pod tepih. Bilo bi nezahvalno relativizirati izgubljene bitke što se tiče psihičkog opterećenja ili osjećaja dužnosti prema tim roditeljima.
Jedan ga slučaj, kaže, redovito zaustavi u vremenu i pobudi stanje duboke melankolije. Radilo se o zreloj, terminskoj djevojčici koja nije disala nakon porođaja. Mislili su da je riječ o tzv. asfiksiji, odnosno stanju manjka kisika prije porođaja, a kako je vrijeme odmicalo, ispostavilo se da je problem u radu njezinih mišića dijafragme (ošita).
Svaki pokušaj odvajanja od respiratora bio je neuspješan. A ona je bila pri svijesti, kao i svako drugo novorođenče, željna pažnje, dodira, interakcije. Bilo je bolno gledati je kako se opire stroju za disanje, a s druge strane bez njega ne može. Još teže bilo je roditeljima iz dana u dan govoriti da jednostavno ne znamo o čemu je riječ i kakva je prognoza, prisjeća se dr. Lončarević. Borila se dugo, no na kraju je došlo do popuštanja rada srca i izgubila je bitku.
Njezina DNK kola mnogim laboratorijima u svijetu, no još uvijek ne znamo što je bila podloga njenog stanja. Svi smo je zavoljeli i odvajali svaki tren slobodnog vremena da joj budemo društvo i da barem malo uljepšamo njen svijet, kaže neonatolog.
Dr. Damir Lončarević
"Ta djeca su jednako naša koliko su majčina i očeva"
Nasreću, na odjelu neonatologije ima i lijepih trenutaka. Kad vide pozitivne pomake s nedonoščadi, liječnici i sestre sretni su što to mogu priopćiti roditeljima. Ipak, to uvijek čine sa stanovitom rezervom jer su svjesni da se stanje može pogoršati u tren oka.
Neonatologija je takva. Dinamična. Tako mali organizam može se iznimno brzo urušiti, a istom brzinom i oporaviti. Kruna našeg rada je trenutak u kojem jedno nedonošče koje je težilo samo 500-600 grama, nakon niza borbenih dana, tjedana i mjeseci puštamo kući zdravo, u dobroj kondiciji i s pozitivnom perspektivom. Svaki oproštaj je dirljiv i tu su miješani osjećaji ponosa, što zbog tog djeteta, malog borca, što zbog našeg požrtvovnog rada, ističe Lončarević.
Kako kaže naš sugovornik, svako nedonošče koje prime u jedinicu za intenzivno liječenje postaje njihov član posade.
Ta djeca su jednako naša koliko su i majčina i očeva. Uz to, neki od njih imat će mnoge probleme, a neizvjesnost oko preživljenja ili povoljnog ishoda morit će nas danima, pa i tjednima, kaže naš sugovornik.
Dodaje kako u tim situacijama s roditeljima uspostavljaju partnerski odnos, koji, kao biološki roditelji, doživljavaju drugi tip stresa, strepnje, brige, ponekad i ljutnje.
Mi smo im s druge strane “klinički” roditelji i unatoč tome što se trebamo profesionalno distancirati kako bismo trezveno donosili odluke, ipak se nakon nekog vremena vežemo za svako pojedino dijete, znamo napamet sve njihove atribute, uočavamo i svaku najmanju promjenu njihovog stanja i ponašanja, prepričava doktor. Kad sve to prođe, oni idu svojim kućama. Mnogi roditelji im se periodički javljaju, s novostima, s izvješćem o napretku, s ponekom fotografijom mališana. U pravilu su to oni koji su imali kompliciraniji tijek, odnosno težu bitku, a s nekim je roditeljima, kaže, ostao u prijateljskom odnosu.
Dr. Damir Lončarević i kolege
Trenutna situacija posebno je teška
Trenutno je situacija s posjetima, nažalost, vrlo teška za roditelje palčića budući da zbog epidemiološke situacije bolnice nisu u mogućnosti puštati roditelje izvana u Kliniku, pa informacije o djeci dobivaju telefonskim putem.
To mora biti iznimno teško za njih. Zamislite sebe kao roditelja koji nije u mogućnosti vidjeti svoje dijete mjesec dana, pa i više. Ovom problemu pokušavamo doskočiti i barem malo ga ublažiti tako da svakodnevno fotografiramo djecu uz pomoć pametnih telefona i roditeljima šaljemo fotografije. Znamo da to nije niti približno jednako kontaktu uživo i nadamo se da će se situacija promijeniti u skorije vrijeme, ističe za kraj neonatolog.
Pomozimo najmanjim bebicama da neometano spavaju i svakim danom postaju sve snažnije. Za kupnju bilo kojeg paketa Pampers pelena u Konzum trgovinama između 1. i 31. 12. 2020. pomažete donirati pelene za nedonoščad udruzi PALČIĆI, koja će pelene dostaviti bolnicama.
