Povremeno vičemo na djecu. I to je tako. Roditelji koji nikad nisu vikali na djecu… Postoje li takvi? A opet, znamo da tako rijetko kad uspijemo postići željeni cilj. Evo zašto je to tako.
Sjećaš li se ono kad je u tvom domu vikanjem uspješno riješen problem? Naravno da ne. Ili moraš dobro razmisliti je li bilo takvih situacija. Činjenica je da znamo da vikanje ne pali i da rijetko kad ostvarimo svoj cilj kad ga pokušavamo postići vikanjem. Ipak nam se barem ponekad dogodi da izgubimo živce i vičemo, ne razmišljajući da time nećemo ništa postići. No, znaš li zašto je to tako, zašto to vikanje „ne pali“?
Svi smo nekad ljutiti, svi imamo u sebi povremeno neki bijes koji moramo izbaciti iz sebe. No, pitanje je što ćemo učiniti s tim bijesom. Dijete će možda baciti hranu na pod ili će se ono „baciti“ na pod i vrištati, a mi odrasli ipak drugačije funkcioniramo. Hranu nećemo bacati jer kasnije to mi moramo ionako očistiti, a često nam ne padne na pamet baciti se na pod i vrištati (iako bi možda nekad i trebali?). Pa onda – vičemo.
Vičemo kad nam nije po volji, vičemo kad mislimo da nas ne čuju i da treba biti glasniji, vičemo kad želimo zaustaviti neko ponašanje naše djece, vičemo kad želimo da se napokon pokrenu i nešto naprave, kad želimo da nešto prestanu raditi… Vičemo. I to ne pali. A evo i zašto.
Djeca ne uče kad su u stanju „bori se ili bježi“
Vikanje nije učinkovit način mijenjanja ponašanja, nego samo način otpuštanja bijesa. Djeca kad se boje nađu se u stanju koje nazivamo „fight or flight“, odnosno „bori se ili bježi“ i tada se njihov centar za učenje u mozgu jednostavno ugasi. To se događa uvijek kad doživljavamo nešto što naš mozak smatra prijetećim. Kad vičemo na djecu, mi smo za njih prijetnja i njihov mozak ne može ništa naučiti. Aktivni su samo dijelovi mozga koji služe za obranu i zaštitu.
Što zapravo radiš svom djetetu dok vičeš na njega?
Zbog vikanja dijete osjeća da ga ne cijeniš
Svaka se osoba želi osjećati cijenjenom i to nam je svima zajedničko. Prema tom koliko se osjećamo cijenjeni, stvaramo i vlastitu ocjenu vrijednosti. Odnosno tako procjenjujemo jesmo li svijetu oko sebe vrijedni. Kad vičemo na djecu, ona se automatski osjećaju manje vrijednima, manje cijenjenima. Kad vičeš postaješ čekić, a sve oko tebe su čavli. Tad nam se i djeca čine kao neprijatelji, a ne bića vrijedna tvoje ljubavi. A djeca se tako nikad ne bi trebala osjećati. Nikad.
Vikanje potiče anksioznost, depresiju i smanjuje samopouzdanje
Djeca na koju se viče sklona su anksioznosti i depresiji, i to su pokazala razna istraživanja. Djeca nekad poprime anksioznost od svojih roditelja, a onda način na koji se reagira na njihove greške može pogodovati daljnjem razvoju anksioznosti ili smirivanju. Vikanje, naravno, nikad nije smirujuće. Negativnost je doslovno pogonsko gorivo za anksioznost i depresiju, a to isto vikanje stvara pravu eksploziju negativnosti koja ostaje u djetetovoj svijesti još dugo.
Vikanje je prepreka za povezivanje
Vikanje ruši tvoju vezu s djetetom i prazni vaš odnos koji bi trebao biti pun ljubavi. Kad vičeš na dijete, niti jedno od vas ne može osjećati empatiju jedno za drugo. Osim toga, vikanje će rezultirati time da dijete i ti nećete biti u istom timu. Dijete će se na taj način udaljiti od tebe, prkosit će ti, branit će se i na kraju udaljiti od tebe. Neće biti spremno na promjenu, neće shvaćati i prihvaćati što mu govoriš i neće biti povezano s tobom.
Dugotrajno vikanje ima negativan utjecaj
Djeca na koju se često viče, dugoročno ostvaruju lošiji uspjeh u školi, a imaju i problema s ponašanjem, i to su dokazale razne studije. Prema nekim studijama vikanje čak ima isti učinak na djecu kao i fizičko kažnjavanje, pa se čak sumnja i da mijenja način na koji se dječji mozak razvija. Naravno, moraš imati na umu da neće jednim vikanjem tvoje dijete postati delikvent. Ovdje govorimo o dugotrajnom odgoju vikanjem, ali poanta je shvatiti da to jednostavno nije dobro.
Vikanje nije učinkovit način komunikacije
Ako ne pokažeš djeci kako se nositi s emocijama na ispravan način, djeca to neće naučiti ni savladati. Ako često vičeš i djeca će početi jednako pretjerano reagirati kad naiđu na frustrirajuću situaciju. Drugim riječima: oni koji viču odgoje ljude koji će vikati. Djeca oponašaju naše ponašanje. Pa ti zbroji 2 i 2. Kad vičemo, oni će imati poriv vikati na nas. Razmisli, možeš li se ti ljutiti na nekog tko te tretira s poštovanjem?
