Powered by:
Kretanje djeteta u vrtić velika je promjena u životu svakog djeteta i svakog roditelja, a organizacija za to počinje prije polaska djeteta u jaslice. To je jedan od stresnijih perioda u djetetovu, a onda i životu njegovih roditelja i/ili skrbnika.
Kretanje u jaslice ili, za neku djecu, vrtić, ovisno o dobi, prvo je stvarno odvajanje od roditelja, u kojem dijete, osim činjenice da nije u blizini dotad najbližih poznatih odraslih osoba dolazi u neki nov i nepoznat prostor s nekim novim i nepoznatim malim i velikim ljudima, a pred njega se s vremenom postavljaju i neki novi i nepoznati zahtjevi.
Dijete po prvi put osjeća intenzivan strah od napuštanja i odvajanja, tzv. separacijski strah i anksioznost, koju u toj dobi ne zna verbalizirati, pa ju manifestira ponašanjem. Zato se često javlja plač, razdražljivost, tuga, ljutnja, zlovolja, protest, agresivnost, napetost, pasivnost, a na fiziološkom planu i privremena regresija (poremećaji apetita ili sna, nekontrolirano mokrenje, motorička nesigurnost) te manja otpornost na pobolijevanje. Sve su to normalne i očekivane pojave, koje uz adekvatnu pomoć i podršku nestaju. Kod neke djece do promjena ne mora doći odmah, već se događaju nešto kasnije, kada shvate da je privremeno odvajanje od roditelja zapravo permanentno.
To nazivamo zakašnjelom adaptacijom. I jedno i drugo kratkotrajne su i prolazne pojave, koje često teže podnose odrasli. Ono što je važno jest to da odrasli nastoje ne projicirati svoje strahove, nesigurnosti i strepnje na djecu, jer je djeci već sam njihov teret pretežak. Impresija koju dijete stječe od prvog dana svog boravka u jaslicama i vrtiću od iznimne je važnosti i determinira kvalitetu odnosa prema tom okruženju i svim osobama u tom okruženju. Zbog toga primarni cilj i roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika treba biti dobra komunikacija i uvažavajući i prihvaćajući odnosi te ugodno ozračje koje će u djetetu probuditi volju i želju za boravkom u takvim uvjetima. To se ne događa preko noći i nekima je potrebno manje ili više vremena za stjecanje te vrste povjerenja. Dajmo svojoj djeci i sebi samima dovoljno vremena i budimo nježni i blagi prema njima i prema samima sebi!
Prije polaska u jaslice ili vrtić treba pružiti podršku djeci
Prilikom upisa djeteta u jaslice ili vrtić, roditelj s djetetom dolazi na tzv. inicijalni intervju. To je razgovor koji vode član stručno-razvojne službe vrtića (pedagog, psiholog, edukacijski rehabilitator, logoped) i roditelj. Govori se o nizu informacija o razvojnom statusu djeteta, njegovim potrebama, interesima i mogućnostima sukladno njegovoj dobi. To je ujedno i iznimna prilika da se dijete i roditelji upoznaju s barem nekim djelatnicima i vrtićem, te dobiju sve potrebne informacije.
Kad roditelji imaju sve informacije i dojmove, mogu pružiti adekvatnu podršku svojoj djeci. To čine jezikom koji njihovo dijete najbolje razumije. To svakako treba činiti na pozitivan način, pričajući vedro o svemu zanimljivom, radosnom i lijepom što dijete prilikom odlaska u jaslice ili vrtić čeka, opisujući mu boravak i igru u vrtiću te sve ono što će tamo moći činiti i učiti. Poželjno je ako roditelj s djetetom može šetati u blizini njegova vrtića, pokazati mu vrtićko dvorište, obilaziti parkove i igrališta u blizini istog, pokazati mu put kojim će svakodnevno prolaziti i zajedno se na njemu smijati i zadovoljno zajedno rasti i razvijati se.
Ono što treba izbjegavati jesu negativne i obeshrabrujuće potkrepe, obećanja ili prijetnje, čime, katkad, u namjeri da dijete nešto prihvati ili učini, odrasli pokušavaju preplašiti dijete i potaknuti ga na sebi poželjnu akciju. To su izjave: „U vrtiću se sve mora pojesti“, „Vidjet ćeš ti kad dođeš u vrtić“ i one još gore i strašnije „Ne budeš li slušao/la, ostavit ću te u vrtiću“...
Isto tako, dobro je poticati osamostaljivanje. Primjerice, omogućiti mu obavljanje aktivnosti ako to dozvoljava razvojna dob - hranjenje, osobna higijena, odijevanje, svlačenje, obuvanje, izuvanje, pa i briga o stvarima). U prehrani roditelj može uvoditi širi spektar namirnica, smanjivati potrebu za miksanjem ili pretjeranim usitnjavanjem hrane, poticati samostalno držanje pribora za jelo, samostalno pijenje iz šalice, smanjivanje ili potpuno otklanjanje bočice ili dude, ako dijete koristi, a roditelj procjenjuje da nije potrebna. No, to treba učiniti prije polaska u vrtić, jer polaskom djeteta u vrtić nije nikako preporučljivo uvoditi još i te dodatne promjene u djetetovoj životnoj rutini. Ta količina stresa bi mogla zbog prevelikog broja zahtjeva i očekivanja mogla vrlo nepovoljno utjecati na dijete i biti kontraproduktivna, pa i štetna.
Što se tiče što samostalnijeg odijevanja/svlačenja i obuvanja/izuvanja, roditelji će djetetu pomoći ako mu prilikom nabavljanja odjeće i obuće odabiru predmete kojima je lako rukovati i kojima će dijete moći manipulirati samostalno, pritom imajući osjećaj slobode i uspjeha (jednostavni odjevni predmeti, bez puno kopčanja, cipele bez vezica).
Isto tako, poželjno je prije polaska u jaslice ili vrtić na kraće vrijeme u danu (na nekoliko sati) odvojiti se od djeteta – ostaviti ga na čuvanje bliskoj osobi. Također, važno je djetetu omogućiti učestalije kontakte s drugom poznatom i nepoznatom djecom (u parku, na igralištima, u prirodi, u obiteljskom okruženju) i upućivati na potrebu za komunikacijom i s njihovom širom okolinom.
Važno je da dijete zna tko će ga voditi u jaslice i vrtić i tko će po njega dolaziti te kako će se družiti i provoditi vrijeme nakon što se opet susretne sa svojim roditeljima. Djeca vole znati što nakon pojedine aktivnosti slijedi, tako se osjećaju sigurnije, spremnije, hrabrije i kompetentnije. Vole ponavljanja, jer im ponavljanja onog što slijedi pružaju osjećaj ugode, zbog prepoznatljivosti, razumljivosti i prihvatljivosti, a samo ponavljanje radnji ih, u konačnici, i jako veseli. Koliko puta smo kao roditelji pjevali istu pjesmu, igrali istu igru ili čitali istu priču? Nebrojeno.
Kada dijete krene u jaslice ili vrtić
Separacijski strah sublimacija je dvaju osnovnih strahova, onog za vlastitu, djetetovu, sigurnost te djetetu najvažnijih za sigurnost – njegovih roditelja/skrbnika. Postupnim dolaskom u vrtić dijete će razviti svijest o tome da ga njemu najbliži nisu napustili, već je privremeno povjereno drugim odgovornim odraslim osobama, u okruženju koje je primjereno, sigurno, zdravo i poticajno za njegov rast, razvoj, igru i učenje. Sigurnost i povjerenje u sebe, roditelje i okruženje u kojem se odnedavno nalazi, osjetit će ponavljanjem radnji u tom procesu i usvajanjem ritma vrtićkog dana, ali i jednostavnih pravila koja mu pomažu u ostvarivanju njegovih prava, potreba i interesa, od dolaska u vrtić, pozdrava i rastanka s roditeljem, boravka u skupini i aktivnosti koje se u istoj organiziraju i realiziraju, pa do ponovnog dolaska roditelja i povratka u obiteljski dom.
Tijekom adaptacijskog perioda, za koji bi roditelj trebao osigurati vrijeme od dva do tri tjedna, djetetov dolazak u vrtić treba biti postepen. Prvotno dijete u svoju skupinu dolazi i boravi u prisustvu roditelja. Samostalan boravak djeteta u početku također je relativno kratak (od pola sata do najviše sat vremena), a svakim danom se vrijeme djetetova boravka postepeno produžuje prema procjeni odgojitelja. U tom je periodu nužno poštivati točno vrijeme dogovoreno s odgojiteljem djeteta. Osim toga, tada se ne uvode obroci, jer je već samostalan boravak djeteta u vrtiću veoma zahtjevan. Produžavanjem boravka uvode se i obroci. Do kraja prvog tjedna dijete bi već trebalo moći ostati na ručku, a u idućem tjednu boravak se produžuje do kraja vremena dnevnog odmora.
Dijete mora biti sigurno da će roditelj uvijek doći, i to po završetku adaptacije po mogućnosti uvijek u isto vrijeme, jer djeca imaju veoma istančan senzibilitet za vrijeme. Dijete treba rutinu, red i redoslijed i to je ono na što se oslanja.
U adaptacijskom periodu preporučuje se korištenje tzv. prijelaznog objekta. Radi se o omiljenoj igrački, dekici, dudi ili drugom predmetu koji dijete i inače koristi za utjehu, uspavljivanje, regulaciju emocija ili općenito zadovoljavanje potrebe za sigurnošću i mirom. Taj bi predmet trebao donekle ublažiti osjećaj samoće, zbunjenosti i nesigurnosti djeteta u sasvim novoj okolini. Ako dijete nema takav predmet, ne treba ga nametati jer nema svrhu. Dijete će svakako u interakciji sa svojim odgojiteljem i novom okolinom s vremenom pronaći adekvatne načine utjehe te osjetiti sigurnost i mir.
Prilikom rastanka roditelj treba biti smiren i staložen
Važno je u početku odgojitelja upoznati s posebnostima djeteta, a odgojitelj će u interakciji s djetetom spoznati mnoštvo stvari koje su mu relevantne za zadovoljavanje djetetovih potreba i interesa i razvijanje njegovih potencijala. Svakako je dobro da komunikacija odgojitelja i roditelja bude uvažavajuća i da se nastoji ostvariti ljubazan kontakt, koji dijete svakodnevno promatra i koji mu ulijeva dodatnu sigurnost i povjerenje. Eventualno nepovjerenje roditelja prema jaslicama, vrtiću ili odgojitelju neminovno se pretvara u nepovjerenje djeteta, neovisno o tom izražava li roditelj to nepovjerenje.
Prilikom jutarnjeg rastanka, roditelj treba biti smiren i staložen, kako bi se i njegovo dijete osjećalo sigurnije. Taj rastanak bi trebao biti što kraći. Svako otezanje i odugovlačenje, dugotrajno tješenje i beskrajni pokušaji umirivanja stvaraju dodatnu nesigurnost i strah kod djeteta, jer dijete osjeća neodlučnost, nelagodu i nesigurnost roditelja. Ako je moguće, prilikom dolaska u skupinu, roditelj bi trebao okrenuti dijete od sebe prema odgojitelju, kako bi mu i neverbalnom gestom iskazao povjerenje u okruženje u kojem ga ostavlja. Situacije u kojima roditelj čeka da odgojitelj preuzme dijete na način da ga istrgne iz roditeljeva čvrstog zagrljaja izrazito su neugodne, stresne i traumatične, prvenstveno za dijete. Jednako vrijedi i za vraćanje roditelja kako bi provjerili „plače li još uvijek“ i „je li se smirilo“.
Dijete u svojoj tuzi i negodovanju upravo čeka da se roditelj vrati, ali onog trena kada se vrati, dijete vjeruje kako je to trajno i kako slijedi zajednički odlazak doma. Kako se to ne dogodi, jer roditelj doista na kraju mora otići, djetetova agonija se ponavlja i produžuje. No, bez obzira na tužne i katkad vrlo bolne jutarnje rastanke s djetetom, roditelj nikada ne smije otići bez pozdrava ili pobjeći. Djetetu je neophodan topao, ali brz i kratak pozdrav, iskrena i autentična reakcija (zagrljaj, poljubac, utješna riječ) i čvrsto obećanje da ćete po njega doći! Ali nikada ne obećavajte ono što nećete moći ispuniti. Rečenice poput „Brzo ću doći“, u želji da se dijete što brže umiri, iako roditelj zna kako će doći uobičajeno, ne smiju se koristiti, jer dijete zna ili će na teži način spoznati da nisu istinite. Tako što će vrijeme provesti u iščekivanju zbog danog obećanja i neće se moći opustiti kao što bi to inače činilo. Bolje je ako dijete dobije realnu sliku i informaciju kako će roditelj po njega doći u isto vrijeme kao i svakoga dana, kada, primjerice, završi s poslom. To djetetu pruža osjećaj smirenosti, jer ima mogućnost pripreme na situaciju koja ga doista očekuje. Zato, budite iskreni i realni!
Isto tako, odlazak iz vrtića s djetetom trebao bi biti što kraći, jer onog trena kada dijete ugleda svog roditelja, želi što prije svoje vrijeme s njim. Zbog toga, ali i zbog sve druge djece čiji roditelji još nisu došli po njih, bilo kakav razgovor, izuzev razmjene brzih važnih informacija za taj dan, s odgojiteljem i drugim stručnim osobama treba ostaviti za vrijeme bez prisustva djece.
Ne treba banalizirati dječje strahove
I ono što nikako ne treba činiti jest banalizirati dječje osjećaje straha, nesigurnosti ili tuge. Dobro je da ih iskazuju, a izjave poput „Nemoj plakati!“, „Ponašaš se kao beba!“, „Svi te gledaju, daj se smiri!“ ili drugi kojima omalovažavamo ili ismijavamo djetetovo izražavanje osjećaja, navode dijete da pomisli kako izražavanje spomenutih osjećaja nije dobro niti poželjno. A njihovo je puno pravo da nekada budu i nesretni i tužni i da to jasno izraze, bez straha i srama!
Ukoliko unaprijed kao obitelj procjenjujete kako će, primjerice, majci teže pasti odvajanje od djeteta, izvrsno je ako adaptaciju može preuzeti otac ili barem neka druga djetetu jako bliska osoba. Jer majke su sklonije svoje emocije, a osobito strahove, nesvjesno prenositi na dijete, pa samim time adaptacija za dijete biva teži, bolniji i dugotrajniji proces. A jednom kada završi jaslički odnosno vrtićki dio dana, potrudite se provesti što kvalitetnije vrijeme sa svojim djetetom, šetajte, razgovarajte, igrajte se, mazite, pjevajte, plešite, volite, čitajte… Budite ono što za njega uvijek jeste, njegova sigurna luka, smiraj i utočište, izvor radosti i smijeha!
Ono što je krucijalno u periodu adaptacije djeteta na jaslice, a kasnije i vrtić, jest, iznad svega, kvalitetna suradnja obiteljskog doma i odgojno-obrazovne institucije. Važno je znati razumjeti dijete i biti mu na raspolaganju, ali isto tako znati kada je potrebno zatražiti pomoć, neovisno je li riječ o pomoći koju roditelj treba i traži od odgojno-obrazovne institucije ili obrnuto, djelatnici jaslica i vrtića od roditelja.
Kada na relaciji vrtić – obitelj postoji koherentnost po pitanju djetetove dobrobiti, potreba, interesa, mogućnosti i potencijala, te kvalitetna i otvorena komunikacija, možemo biti sigurni kako će dijete bez većih teškoća vrlo brzo prihvatiti jaslice i vrtić uopće te lakše, bezbolnije i uspješnije nadvladati prvotni separacijski strah, a onda, kasnije, i sve druge razvojne izazove koji ga na njegovom životnom putu očekuju.
Tekst je napisala Dunja Čuljak, prof. pedagogije i talijanskog jezika i književnosti, Dječji vrtić Potočnica, Zagreb, Ulica grada Vukovara 18
Pelene-gaćice Pampers Pants pravi su saveznik svih roditelja čija djeca kreću u jaslice. Pampers je uvijek tu u svim izazovnim trenucima za mame i njihove mališane. Saznajte više o Pampers pelenama - gaćicama!
