Divno je biti trudnica i to će reći gotovo svaka žena koja je to iskusila. No, to ne znači da je trudnoća baš svakoj trudnici najbolje razdoblje u životu. Nekima različite okolnosti stvaraju sasvim drugi dojam trudnoće, a neke se vole time i našaliti...
Tonilyn Hornung je novinarka na portalu Mom i majka jednog sina koja na duhovit i iskren način progovara o roditeljstvu. U jednom od svojih osvrta podijelila je svoje iskustvo kako joj se zapravo nije svidjelo biti trudna, a nitko joj prije trudnoće nije otkrio niti najmanju mogućnost da bi moglo biti tako...
Evo kako je to dočarala.
Ulazeći u restoran, pronašla sam prijateljicu i sjela. Pomilovala mi je trudnički trbuh s takvim zanosom da se dijete iznutra preusmjerilo izravno na moj mjehur. Borila sam se porivom da piškim - i izgubila. "Voliš li biti trudna?" rekla je dok joj je osmijeh prekrio cijelo lice.
Prepoznala sam znak. Trebala sam zadovoljno odgovoriti, "Da! Obožavam!" Moja sramota držala me u tišini jer kako sam mogla naglas reći da ne volim biti trudna? Što nije bilo u redu sa mnom?
Kad sam rekla maminim prijateljicama da sam trudna, dočekalo me puno ushićenja, maženja trbuha i nevjerojatna količina savjeta o dojenju. Kao prvi put majka, htjela sam čuti tajne koje samo trudnice dijele s drugim trudnicama. Željela sam čuti istinu o strijama, jutarnjim mučninama te da gledanje grudi i iznutrica u "Igri prijestolja" ne može negativno utjecati na moje dijete.
Očiju punih iskrica i zanosnim glasovima, prijateljice su me veselile pričama o njihovim trudničkim danima. Jedina informacija koju sam dobila je da je trudnoća "fenomenalna". No evo me, upiškila sam se i imam refluks kiselina takav da su moji psi odbijali spavati sa mnom. Nisam bila uvjerena da je trudnoća fenomenalna.
Kako mi je trbuh rastao, tako je porasla i moja lista trudničkih nuspojava: tajanstveni osip, neprestana začepljenost nosa, palpitacija srca, natečene ruke i stopala i zatvor. Udoban odnos koji sam imala s tijelom prije trudnoće, nestao je. Bila sam posjetitelj u vlastitoj koži i provodila sam mnogo vremena pokušavajući srediti svako novo stanje između odlazaka u kupaonicu.
Nikad nisam čula za mamu koja nije voljela svaki trenutak trudnoće. Iako sam bila izuzetno zahvalna što mogu nositi svog sina, nisam imala pojma koliko će cijeli proces biti ozbiljno neugodan. Nadala sam se da ću osjetiti taj porast oduševljenja trudnoćom, ali nisam ga nalazila. To se nije činilo normalnom majčinskom reakcijom. Jasno, bila sam na putu da budem neadekvatna majka prije nego što sam uopće rodila.
Očajnički sam pokušala pronaći jedan aspekt u cijeloj trudnoći koji sam mogla voljeti. To sam i pronašla: Dijete u trbuhu. Osjetila sam duboku i izuzetnu povezanost s djetetom iznutra. Dok sam sjedila s nogama potpomognutim jastucima, pokušavajući ne svrbjeti neobičan osip koji se pojavio, bila sam fascinirana gledajući kako se nešto poput vanzemaljca kreće ispod moje kože. Počela sam shvaćati zašto su sve te mame sjetile trudnoće s tako zamagljenim očima. Možda su to i mislili kad su mi rekli da je trudnoća fenomenalna.
Pet godina kasnije na svoju trudnoću gledam iz drugačije perspektive. Željeti neugodne trenutke da završe, nije me činilo lošom majkom - učinilo me ženom koja nije voljela te aspekte trudnoće.
Danas sam zahvalna na intimnom vremenu kada smo se sin i ja dijelili, kad smo bili u fizičkoj vezi i sa sigurnošću mogu reći da obožavam biti mama. Ponosna sam na sebe što sam to uspjela učiniti i zadivljena sam što ga je moje tijelo nosilo - i što sam se upiškila.
