"Čarolija drijema u svakome od nas, treba je samo potaknuti“
U izdanju nakladničke kuće Vuković&Runjić izašao je 'šećer na kraju', treći i završni dio trilogije o uzbudljivim avanturama Vladimira i Matilde, nazvan 'Mjesec od papira', spisateljice Milane Vuković-Runjić, koja je u Rijeci netom osvojila književnu nagradu 'Artefakt' za najbolju dječju knjigu, i to upravo za 'Tajnu šuplje kule', drugi nastavak istog tročlanog književnog opusa.
Tajanstveni cirkusanti obilaze kuće u našoj ulici. Sigurno su opasni. Prati ih kokoš Galateja koja pjeva operne arije. Antonijina baka mogla bi se loše provesti s njima. Na nebu je još jedan Mjesec, onaj od papira. Tko živi na njemu i kakve on veze ima s velikim cirkusom iz davnina? Tko je napisao čarobnjačku verziju Pinokija u kojoj se lutak nastavlja zabavljati u cirkusu sa zlim dječacima umjesto da se vrati u školu? I kako sve to ispraviti? Uh, kakav kompliciran zaplet! Ali, nije tako strašno kako se čini.
"U trećoj iz serije knjiga o Vladimiru i Matildi, 'Mjesecu od Papira' htjela sam opisati tajanstvene događaje koji su potresli izvjestan vrt na zapadnom izlazu iz grada, neobične ljude koji su uznemirili jednu baku, dvije djevojčice, dva bivša čarobnjaka i jednu bivšu vješticu (premda, više je tu čarobnjaka i vještica, samo ih ne vidimo na početku). Važno mi je bilo da u knjizi osvane ni manje ni više nego - Mjesec od Papira. Tko ga nastanjuje i kakve su veze tog Mjeseca s ovom našom Zemljom, pa još s Luna Parkom na Coney Islandu, pokazat ću vam u priči koja se ne zove slučajno - Mjesec od Papira“, podijelila je svoju inspiraciju autorica Milana Vuković-Runjić.
Čarobnjaci, čarobni ljudi, vještice, vještci, mudri Starac iz šume te obični i normalni ljudi, pa čak i jedan zmaj, našli su se među koricama iste priče u kojoj će se poput karata pomiješati različite dimenzije - vidljive i nevidljive,
podzemne i nebeske, a da bi se pobijedio prijeteći kaos, bit će potrebna - pjesma. Doduše, platana će iz vrta na zapadnom izlazu iz grada poput rakete poletjeti u svemir, ali znamo da je u mašti sve moguće!
I ovaj put, Milanina je kćerka Antonija, osim pažljive čitateljice maminih priča, također i jedna od glavnih protagonistica: „Moja Antonija i dalje je jedna od junakinja priče, a, vjerujte mi, ni baka ni vještice i čarobnjaci nisu manje stvarni. U priči ćete pronaći rijeku Kupu i potpuno stvarnu napuštenu vilu nedaleko Ozlja, ali i mnogo toga nemogućeg i fantastičnog. Recimo, platanu koja odjednom nestane, pojedinosti života u podzemlju i pravog pravcatog zmaja. Što više pričam, priča je sve zapetljanija, ali ono što mogu obećati jest da se na kraju raspetlja i sve sjedne na svoje mjesto“, otkrila je književnica.
Stoga ne propustite nove zgode poznatih nam junakinja i junaka, Vladimira i Matilde, Vesne, Mora, Morane, Antonije, njezinih mame i bake, koje će vas uvući u svoj svijet od prvog do posljednjeg retka, a možda vas čak namamiti da i sami postanete junakom. Jer čarolija drijema u svakome od nas, treba je samo potaknuti.
Pročitajte početak priče 'Mjesec od papira':
Čudna družina
Antonija i Matilda igrale su se u vrtu kada se na vratima pojavila čudna družina: žena u točkastoj haljini, muškarac u hlačama i sakou cvjetna uzorka, još jedna žena od glave do pete u žutome, koja je na uzici vodila dobro uhranjenu kokoš. Da, kokoš! Vrijedi još napomenuti da je muškarac na glavi nosio oveću žutu periku, da je žena u žutom imala zelenu kosu – baš kao nekoć Matilda – a žena u točkastome crvenu. Muškarac je pritom nosio velike, lažne brkove i nedvojbeno lažan nos, kako je utvrdila Matilda. Nikada neobičnije društvo, čak ni u vrijeme kad su Vladimir, Mor, Vesna i Matilda bili prave vještice i čarobnjaci, nije se pojavilo u vrtu. Prošli su kraj djevojčica usput ih pozdravivši i pozvonili na bakina vrata. Tek sad čuđenju nije bilo kraja: baka ih je veselo uvela u kuću, premda je uvijek bila nepovjerljiva prema strancima. Srećom da je ostavila otvorena vrata pa su se djevojčice za bakinim gostima ušuljale i naizmjence virile kroz ključanicu u dnevnu sobu. Kokoš se, saznale su, zvala Galateja i znala je pjevati operne arije. Barem su je tako predstavili gosti, a potom je zakokodakala jednu jako poznatu ariju, možda iz Rigoletta kojeg je Matildina i Antonijina prateta tako rado slušala na gramofonu u one davne dane kada je Antonijina baka bila mlada. Ili je možda muškarac puštao glazbu preko nečega, samo što je kokoš tako uvjerljivo otvarala kljun, rekla je Matilda. Nakon što je arija bila gotova, kokoš se ljupko naklonila: kao da je balerina. A muškarac je na to izvukao revolver od ljubičasta baršuna i ljubazno zamolio baku da mu preda sve zlato, sav novac i sav nakit koje ima u kući.
“Ha, ha, ha, dobar štos!” rekla je baka. “Sviđa mi se taj vaš revolver, jako!”
Čovjek ju tugaljivo pogleda i reče: “Draga moja gospođo, ovo je pravi pravcati revolver! Nemojte me tjerati da vam to dokazujem”, reče i usmjeri čudnovato oružje prema stropu. Sad se i baka uozbilji. Je li moguće da je ova vesela družba pljačka? Pa, pljačkaši starica i nisu neko čudo. Više se čudila sebi što ih je pustila u kuću. Tu nepoznatu, šarenu družinu! Zlih namjera, kao što se vidi iz priloženoga. Srećom da su se s tavana već došuljali Vesna i Vladimir, Matildini mama i tata, nekadašnji čarobnjak i
vještica što su se odrekli magije kako bi mirno živjeli kao obični i normalni ljudi i najmanje im treba ovaj cirkus kod bake.
“Odbacite oružje”, ledenim će glasom Vladimir. “Ne znam uopće možete li pucati iz njega, ali ovo čudo zasigurno će vam razvaliti glavu.”
Doista, puška u Vladimirovim rukama djelovala je prilično opasno.
“Ruke uvis!” naredi im Vesna, i sama opremljena puškom.
Zbunjeni i zastrašeni, klaunovi dignu ruke. Kokoš potišteno spusti glavu.
“Bako, zovi policiju!” poviče Antonija.
“Pričekajte malo s policijom”, zamoli Vladimir, koji se još uvijek plašio toga što mu je osobna iskaznica ponešto zelenkasta. Premda nova. I što se njegova fotografija nikako nije dala izoštriti. Jer čarobnjaci, čak i bivši, imaju mutne odraze u zrcalu i ispadnu ponešto mutni na slikama. Njegove i Vesnine osobne isprave izrađivali su u posebnoj policijskoj postaji za bivša vilinska bića, vještice i vještce i jedva da su funkcionirali u stvarnom svijetu. Iskoristivši trenutačnu zbunjenost Vladimirovu i Vesninu, iskusni se klaunovi odjednom prekobicnu više puta, jednom do prozora, drugi put kroz prozor, potom se dočekaju na noge i požure kroz vrt, kokoš za njima, ostavivši samo baršunasto ljubičasti revolver. Iz kojeg se nedvojbeno ne bi dalo pucati, kao ni iz pušaka za kauboje iz maškara kojima su prijetili Vladimir i Vesna. Pa ipak, prijetnja je bila ozbiljna. Baka je morala gucnuti malo Mozart-likera da se oporavi. Ponudi i svoje ukućane koji se svale u trosjed i nazdrave joj. “Kakva sreća što više ne stanujete u platani!” zadovoljno je ustvrdila. “Kako za koga”, ponešto će tugaljivo Vladimir što je sve češće sanjao svoj zeleni plašt iz kojega ispadaju ljubičice, zakopan u središtu Zemlje, skupa s drugim njegovim čarobnjačkim predmetima. Čim su cirkusanti pobjegli kroz prozor, u bakinu je sobu dotrčao Mor kojeg Antonija nikada nije zvala “tata”, premda se već davno doselio iz dućana s orijentalnim sagovima i eko-krznima u Bolničkoj cesti k njoj i njezinoj mami te gromoglasno povikao, kao da je još uvijek Crni čarobnjak:
“Piše već u novinama da neki zli cirkusanti pljačkaju starice! Kažu da će im napraviti predstavu, da će im razvedriti starost, sa sobom vode dresiranu kokoš i u trenu ih pokradu! Jer stariji, osamljeni ljudi u svoje ih kuće i stanove puštaju lakše od lažnih doktora, predstavnika osiguravajućih društava, bankara i kako se sve drugi pljačkaši predstavljaju! Mnogima ne pada na pamet životno osiguranje, ali većina bi rado poslušala kokoš kako pjeva ariju!”
“I na kraju se pokloni kao balerina!” doda baka.
“Predstoji nam sezona lova”, opasnim će glasom Mor.
“Samo… tko će ih loviti?” oglasi se Vladimir, bivši Zeleni čarobnjak, zadužen za proljeće, cvat cvijeća i listanje stabala.
“Ti i ja, naravno! Ne valjda žene, djeca i starci!” svadljivo će Mor.
“A lovit ćemo ih, dakako, ovim puškama iz maškara, misliš ti?” reče Vladimir.
“Lovit ćemo ih već nekako!” zbuni se Mor koji nikako da se pomiri sa svojom ulogom vlasnika malena dućana tepiha i eko-krzna na izlazu iz grada, ne baš maštovita imena – VMOR, koji dijeli s Vladimirom.
Sanjao je svoju Šuplju kulu previše često, svoju tronogu kobilu Kasandru i patuljčića Morića.
“Meni to zvuči kao povratak na staro”, reče Vesna.
“A, ne, nećete zbog cirkusanata opet postati vještci i vještice!” strogo će baka. “Takvo što ne dolazi u obzir! Nismo djeca koja sad zakapaju, sad otkapaju svoje čarobne predmete!” doda.
U tom trenu svi zašute.
“I naše ljestve za Mjesec su zakopane”, sanjivim će glasićem Matilda, koja se teže od svih nosila s time da više nije malena Zelena vještica nego najobičnija djevojčica u trećem razredu osnovne škole koja mora pisati svoje zadaće sama samcata, bez ikakve pomoći čarobnog štapića. Izleti ljestvama na Mjesec tek su jedan od privilegija čarobnjaka i čarobnih ljudi što u svojim ormarima, ostavama ili garažama drže po jedne takve kojima se za zvjezdanih noći kad hukne sova Zvjezdana s vrha platane bez problema popne do Mjeseca i potom se šeta uz njegova jezera, u kojima, gle čuda, nema Mjesečeva odraza!
“Pa dobro, ima toliko drugih zabava umjesto izleta na Mjesec”, neuvjerljivo će Vesna.
“I lijepo je drijemati u dućanu popodne kad nikoga nema, toliko ljepše nego u laboratoriju u korijenju platane mućkati čarobne eliksire… Ili, sačuvaj me Bože, nositi plašt iz kojeg ispada proljetno cvijeće… Ili imati svoga privatnog patuljka”, promrmlja Vladimir.
“Meni ne fali što nisam mala Crna vještica”, Antonija će na to.
“Ali da si mala Crna vještica ne bi morala navršiti deset godina!” takne je u njezinu bolnu tajnu Matilda. “Nego bi imala deset, sto, pedeset, petsto godina, šesto… koliko bi ti odgovaralo!”
“Nije istina!” uključi se baka. “Osim Morane, moje krsne kume i najzločestije vještice ikada, ni jedna se vještica nije približila petstotom ili šestotom rođendanu!”
“Kako misliš, ne bih imala deset godina?” zapita Antonija Matildu, kao da nije čula baku, uostalom, briga je za petstoti rođendan, pogotovo Moranin.
“Jednostavno”, Matilda će. “Pogledala bi se u svoje čarobno ogledalce i rekla: ogledal-ce, ogledal-ce, vrijeme je za krevet, ja ću uvijek imati godina
devet!”
“Kakve su to gluposti?!” uključi se u razgovor bivša vještica Vesna, Matildina mama. “I vješticama vrijeme prolazi, doduše nešto sporije nego ljudima, ili, da budem točnija, vještice žive u nekome drugom vremenu.”
“Hoćeš reći, dimenziji”, uključi se Antonijina mama, bivša Crna vještica koja to nikada nije ni bila ili samo jako kratko jer se odrekla vještičarenja čim je začela Antoniju, doduše s Morom, pa se tako odrekla i Mora, tada prilično moćnoga Crnog čarobnjaka, zaduženog za munje i oluje.
“Ti si pisac, ti biraj prave riječi”, reče Vesna.
Antonija krišom obriše suzu. Bože moj, kako vrijeme teče! Ona će uskoro napuniti deset godina! Nitko ne shvaća koliko je to teško, pogotovo Matilda koja nema još ni devet. Antonija će biti stara cijelo desetljeće! Njezino prvo desetljeće! Tištalo ju je to i pogađalo i kad god bi našla malo vremena i samoće proplakala bi nad svim svojim jednoznamenkastim rođendanima. Više ih neće biti! Činilo joj se da je iza ugla vrebaju one strašne stvari koje se zovu “djevojaštvo”, “odraslost”, što ti ja znam kako sve. Djevojke koje je viđala po ulicama bile su baš grozne: uvijek su se nečemu kikotale i stalno bi nešto tražile u svojim mobitelima. Došaptavale bi se, sjedile na stubama stambenih zgrada, potpuno začarane nečim što bi neka od njih izgovorila. Da, začarane! A pritom nisu ni sanjale da čarolije zbilja postoje i da su u njezinoj obitelji svi, pa tako i ona sama i njezine mama i baka bili vještice i vještci, sve dok se nisu odrekli magije.
Pitanje je samo – dokad?
Misleći tako, nije ni primijetila da se boca Mozart-likera uzdigla par centimetara iznad stolnjaka i napunila još jednom sve male čaše na stalcima.
“Da nazdravimo”, reče Mor. “Vidim da baka časti!”
“Ja nisam točila!” kategorički će baka.
“Pa nećete valjda reći da nas je boca sama poslužila”, namigne joj Mor.
Baka žurno otvori sobu koja se napuni listopadskim suncem sa zlatnim odsjajima lišća. “Idemo hitno prozračiti! Stvorili ste magiju već i samim svojim razgovorima! Užasni ljudi!” No dok je govorila već se malko smješkala jer, iskreno, uvijek je voljela taj štos s likerom koji se toči sam. Draži joj je bio samo čarobni štrudel od trešanja koji se sam nareže i servira – kakve je pamtila iz svoje mladosti, prije nego što se udala. No, i kao obična i normalna žena, baka je bila nenadmašna u kolačima.
Otvorila je prozor samo da bi ugledala one iste cirkusante kako se motaju oko kuće njezine susjede, umirovljene učiteljice. “Pa to je strašno! Ovi ne odustaju! Brzo, rastjerajte ih!”
“Čime, puškama iz maškara?!” prigovori Mor.
“Puškama iz maškara, ako treba! Nemaju ni oni neko ozbiljnije oružje!”
Galateja još nije ni počela s arijom kada su Vladimir i Mor vikom, krikom i mahanjem puškama otjerali čudnovato društvo iz kuhinje umirovljene učiteljice Fani čije su srce pod stare dane grijale samo zajedničke fotografije svih njezinih razreda. Nije imala obitelji.
“Vi nam se ozbiljno miješate u posao”, nacerio se klaun Moru u lice. “To vam baš nije mudro!” reče, ubaci svoju družinu u kombi duginih boja nehajno parkiran na ulazu u stari voćnjak, koji nakon kraćeg turiranja – nestane. Raspline se. Puf! Kao balon od sapunice.
“Opa!” reče Vladimir. “Ovo nisu baš tako obični prevaranti!”
“Kao da nismo vidjeli takve kombije, taksije, tramvaje i autobuse”, prkosno će Mor. “Samo se pravimo da ih više ne vidimo! Ponašamo se kao budale. Morana je ipak bila u pravu. Ne možemo glumiti da smo nešto što nismo niti se praviti da nismo ono što jesmo!”
“Jako pametno! Kao što je i Morana pametna! Oprosti što tako govorim o našoj mami”, doda Vladimir.
“Dobro, sad, Predsjednica Skupštine Vještica prije svega, zatim Crna vještica, Glavna Vještica Županije, Baba Roga, a za one koji je mrze – Baba, pa tek onda naša mama”, mrzovoljno će Mor. “Znaš da je njoj posao uvijek bio ispred majčinstva!”
“Znam i da ju je prije par godina zbog pretjeranih ambicija progutala Zemlja”, reče Vladimir.
“Pih! Ti misliš da se ona nije snašla u središtu Zemlje?!” naruga mu se Mor.
“Pa, možda i nije”, reče Vladimir. “Nastupila su drukčija vremena, bez vještica i vještaca.”
“Možda jesu, možda nisu!” uporno će Mor. “Ja bih, na primjer, baš obišao moju Šuplju kulu! Nedostaje mi!”
“I ja bih se ogrnuo svojim zelenim plaštom”, pobjegne Vladimiru.
Nisu ni primijetili da im se mijenja boja kose dok pričaju: Morova je pocrnjela, a Vladimirova pozelenjela. Nekoliko je svraka tobože slučajno šetalo među zlatnim lišćem u vrtu, na čijem se ušću nenadano pojavila crna maca Manuela na koju se divlje mijaučući ne baš spretno obori debela maca Frida. Nastao je kovitlac dvaju mačjih tijela! Frida se već dugo nije srela s Manuelom, koja kao da nije dana ostarjela od njihova zadnjeg susreta. Naravno, čarobne mačke žive devet puta duže od običnih mačaka. A svrake… Kako bi skrenule pažnju na sebe, zaplesale su starinski menuet. Ruže, a da ih nitko ništa nije pitao, odjednom su nabujale do neba, ružičaste, crvene i žute. A sve to ususret Noći vještica, da budemo iskreni do kraja. Blagdanu koji u ovom vrtu nitko ne slavi niti će ga ikada slaviti, pomisli baka mjerkajući bundevu što je niknula među njezinim tikvicama, reklo bi
se, danas popodne. Veličine… solidne kočije. Kada bi se neka djevojka bez majke rasplakala pred tom bundevom, ne moramo ni misliti što bi se dogodilo. Milosrdna biljka pretvorila bi se u kočiju i odvezla je ravno na bal!
Za vrhunac, pred nenadano vidljivim vratima platane osvanuo je zlatni patuljak Robert. Dobro, bio je zelen kao uvijek, ali pozlatile su ga kose zrake popodnevna Sunca.
“Dobar dan, gospođo moja draga”, obrati se on baki.
A baka, ljubazna kao uvijek, umjesto da okrene glavu, kimne mu uz smiješak.
I to je bilo to! Osjeti srsi u cijelom tijelu i dođe joj da zapleše s metlom… Koja se izdajnički ukaže oslonjena o stražnji zid kuće. Obična metla iz dućana s metlama, krpama za prašinu, otiračima, čavlima i vijcima. Obična, najobičnija metla. Pa ipak, ne vibrira li ona baš kao baka? Ne bi li bilo predivno, da ne kažemo čarobno, kada bi se sada uzdigla s njom nebu pod oblake, do vrhova visokih ruža? Baka kao začarana krene prema metli, svakim se korakom pomlađujući, kad je za ruku zgrabi Antonijina ručica.
“Hej, kamo si krenula?”
Kao da se budi iz polusna, baka je zbunjeno pogleda.
“Ovaj… pomesti lišće. Vidiš da ga je puno dvorište!”
“Nikad nam nije smetalo lišće”, začudi se Antonija. “Znaš da Matilda i ja rado gradimo tunele, nekad i kule od lišća!”
“Pa dobro, pomest ću samo ovu hrpicu pred kućom”, reče baka i pjevušeći uzme metlu. Pjevušeći što – ne valjda Kaćušu, pjesmu svoje mladosti?
“Sutra ćeš to,” reče joj Antonija, “idemo sada vidjeti što je bilo s onim cirkusantima!”
I baka se jedva otrgne od metle, rastuži se kada sazna od Vladimira i Mora da su cirkusanti mnogo više od običnih opsjenara i povuče se u kuhinju. Patuljak Robert nestane u platani. Vladimir i Mor otiđu u svoj dućan. Antonija i njezina mama kući. I sve bi bilo donekle normalno da ih… te noći nije obasjao Plavi Mjesec! Spektakularna nebeska pojava koja se događa samo kada je dvaput pun u istom mjesecu. “Mama…” prošapće Matilda izišavši na prstima iz svoje sobice pune igračaka. “Pogledaj Mjesec!”
“Znam, divan je, lijepo se vidi s terase!” tobože ravnodušno će Vesna.
“Zamisli da se do njega ovako lijepa, plava, okružena svim tim krugovima popnemo našim ljestvama!”
“Koje baš i ne moramo otkopavati lopatom”, tiho će Vladimir koji se i sam probudio.
Dovoljno je samo:
“Ljestvice, ljestvice, dođite amo
Da se vama malo popentramo”, odrimuje Matilda.
I ljestve se, naravno, odmah stvore.
Vještice, čarobnjaci i male vještice dobro znaju da u magiji baš i nema prepreka kad se nešto jako poželi. No svaka želja ima posljedice.
Na Plavome Mjesecu našla se cijela obitelj: Zeleni čarobnjak, Zelena vještica i mala Zelena vještica.
I hop! Više ništa neće biti normalno!
Dolje, iz vrta, zabrinuto ih je motrila baka.
