Naš mozak vidi u slikama i dok god djeca sjede za knjigom, a da prethodno nisu stvorila globalnu sliku i pripremila mozak za temu koju trebaju upamtiti, to je zapravo nasilje prema mozgu, kaže stručnjakina za mentalne mape Nikolina Matovina Hajduk
"Je li zadaća napisana? Kad ćeš već jednom sjesti za knjigu? Ne brzaj, ponovi sve još jednom", svakidašnja je "mantra" mnogih roditelja. Razlika je jedino u tome koliko uspjeha ta roditeljska govorancija u konačnici i poluči. Mnoga djeca uče nevoljko, uz mnogo otpora i s polovičnim uspjehom. Rezultat adekvatan trudu ponekad izostaje čak i kod onih koji ne odbijaju sjesti za knjigu.
Razlozi, dakako, mogu biti različiti, a jedan od najvažnijih je taj što se djecu ne uči na način koji zadovoljava osnovne zakone prema kojima mozak funkcionira, tvrdi učiteljica razredne nastave Nikolina Matovina Hajduk, trenerica brzog čitanja i autorica metode učenja po mentalnim mapama.
"Da bi dijete pamtilo s lakoćom i na duge staze, a pri tome mu treba biti i zabavno, ne treba ga usporavati. Mozak želi brzinu i mnogo informacija, a važan je i kontinuitet činjenica, odnosno informacija koje treba usvojiti. Učenje u većini slučajeva podrazumijeva da se jednostavno otvori knjiga pa učimo rečenicu po rečenicu, informaciju po informaciju, definiciju po definiciju dok se lekcija ne 'nabuba'. Takvo je znanje, međutim, kratkotrajno i neprimjenjivo. Da bi učenje bilo uspješno, jako je važno prethodno stvoriti globalnu sliku o onome što ćemo učiti. To je isto kao kad se slažu puzzle. Ako prethodno nismo vidjeli globalnu sliku, bit će mukotrpno grupirati dijelove i doći do cijele slike. Stoga djetetu treba pomoći da od svoga predznanja najprije stvori kontekst, odnosno upravo tu neku globalnu sliku", savjetuje Nikolina Matovina Hajduk.
Djeci učenje dodatno otežava to što smatraju da se susreću s nečim posve novim, pa misle da se nikad prije nisu susreli s onim što piše u novoj lekciji.
Što učiniti da novo gradivo 'sjedne'?
"Kad se proces učenja analizira, dolazimo do spoznaje da djeca koja nemaju problema s usvajanjem novog gradiva najčešće koriste svoje iskustvo i predznanja povezuju s novim činjenicama. Stoga je jako važno djecu naučiti da sve ono što uče povezuju sa životom, svakidašnjicom i svojim vlastitim iskustvima", kaže naša sugovornica.
"Većini djece problem pri učenju predstavlja to što misle da se s onim što piše u knjizi nikad prije nisu susreli, odnosno da za te nove sadržaje još nisu čuli. Za razliku od njih, djeca koja uče s lakoćom u pravilu se koriste svojim prijašnjim iskustvima i spoznajama o temi koju uče, pa to novo gradivo povezuju s predznanjima. Primjerice, kada dijete u drugom razredu osnovne škole uči o gospodarstvu svoga zavičaja, ono dijete koje nema problema s usvajanjem novih znanja prisjetit će se onoga što je o toj temi čulo na televiziji, od roditelja ili drugih ljudi i samo će u glavi složiti sliku o tome što je gospodarstvo. To može značiti da će, recimo, kad dođu do dijela koji govori o malim obrtničkim radionicama u glavi prizvati sliku obližnje pekarnice. Da bi taj mehanizam postao refleks, na roditeljima je da pomognu", kaže učiteljica Nikolina Matovina-Hajduk.
A da bi nova spoznaja uistinu "sjela", odnosno ostala zapamćena, mozak je mora procesuirati kao neku sliku. Ako je, dakle, naša moćna siva tvar zabavljena nekim drugim slikama (žedan sam, idem po čašu vode ili ovo je dosadno, prebrojit ću da vidim koliko je još stranica ostalo i sl.) od sjedenja za knjigom neće biti mnogo koristi.
"Naš mozak vidi u slikama, a kad je u njemu jedna slika, odnosno misao, za druge slike jednostavno nema mjesta. A dok god djeca sjede za knjigom, a da prethodno nisu stvorila globalnu sliku i pripremila mozak za temu koju trebaju upamtiti, to je zapravo nasilje prema mozgu", kaže stručnjakina za mentalne mape Nikolina Matovina Hajduk i dodaje kako već u prvom razredu djecu treba učiti na kontinuitet informacija i stvaranje globalne slike.
Djeca često znaju više nego što misle
"Prema mojem iskustvu, za to su se najučinkovitijima pokazale mentalne mape. Kada djeca tako krenu s učenjem, po pravilu nema prepreka u pamćenju i usvajanju novih sadržaja. A učenje je uz pomoć mentalnih mapa, što je najvažnije, logično, lagano i bez muke. U suštini, ono stvarno postane zabava", tvrdi naša sugovornica.
Uz pomoć mentalnih mapa, ističe, kod djeteta se povećava zanimanje za cjelinu, smanjuje se stres i strah od opsega i težine novog gradiva jer se pokaže da djeca često znaju više nego što misle, a usput se razvija usmeno izražavanje, stječe pregled cijelog gradiva, a dodatna je prednost to što je obično ponavljanje zapravo – učenje. Osim toga, učenika motivira to što u osnovi ne može pogriješiti.
"Vrijeme pisanja asocijacija na sredini papira traje oko pet minuta, a pogrešnih riječi nema. Dijete može napisati sve što mu padne na pamet, mozak pamti tako da na poznato nadovezuje nepoznato, a i pogrešna riječ može biti odličan pojam na koji će se zakvačiti novi", uvjerava trenerica brzog čitanja Nikolina Matovina Hajduk.
Ova igra mašte i asocijacija dragocjena je, kaže, i zbog toga što djeca uz učenje nauče i – misliti. A to je, dugoročno gledano, jednako važno.
Pomagati, ali samo kao promatrač
1. Tijekom pomaganja djetetu pri učenju, roditeljima nije lako ne prijeći granicu, ali prvo pravilo učinkovite pomoći upozorava upravo na to: odrasli ne smiju raditi umjesto djeteta, već mu trebaju pomagati s pozicije promatrača, a ne aktivnog sudionika procesa učenja. U slučaju kad se pri učenju pomaže učeniku viših razreda osnovne škole mentalnom mapom, za početak u centar papira dijete treba upisati naslov lekcije ili cjeline koja se obrađuje. Zatim oko naslova dijete valja ispisati asocijacije koje mu padaju na pamet, a povezane su s centralnom riječi.
2. Druga je faza interpretacija, objašnjavanje zašto se neka riječ tu našla, a tako će dijete izvući i osvježiti svoja iskustva i predznanja na zadanu temu te će stvoriti mišljenje i predodžbu o onome što uči. Nakon toga valja uzeti knjigu i usporediti sadržaj lekcije s asocijacijama iz mentalne mape. Zatim dolaze na red pitanja, odnosno potpitanja tipa: Što je nepoznato? Što od toga već zna? Što će teško upamtiti? Iza toga slijedi upisivanje drugom bojom u mentalnu mapu novih činjenica koje je dijete netom usvojilo.
3. Treći je korak nova interpretacija koja, recimo za sedmaša koji se bavi lekcijom iz povijesti, traje dvadesetak minuta. Ovako pripremljeno dijete novu će lekciju na nastavi usvojiti s lakoćom, bit će fokusirano i podaci će se brzo hvatati na "udicu". Ponavljanje gradiva i naposljetku učenje, bit će učinkovito ako nakon svakih nekoliko pročitanih rečenica na margini zapiše neku riječ, s tim da bi ih se do kraja lekcije trebalo sakupiti nekoliko. Na kraju dijete sakrije tekst, a lekciju prepriča prema zapisanim riječima. Ova tehnika pamćenja zove škrabanje.
Udžbenike i školski pribor po najboljim cijenama potražite na mondo.hr
