Petice, odličan uspjeh i poštivanje pravila mnogim su roditeljima važni. No kada dijete odrasta s osjećajem da uvijek mora ispuniti visoka očekivanja, neke navike može ponijeti i u odraslu dob.
Roditelji koji puno pažnje posvećuju školskom uspjehu svoje djece uglavnom imaju dobre namjere. No kada ocjene, uspjeh i poštivanje pravila postanu važniji od svega ostalog, djeca mogu odrastati pod velikim pritiskom da uvijek budu dobra, uspješna i da ne griješe.
Jedno istraživanje pokazalo je da je 80 posto djece smatralo kako je njihovim roditeljima više stalo do toga kako im ide u školi nego do bilo čega drugoga. Taj stalni pritisak da budu uspješni može stvoriti očekivanja koja ih prate i kada odrastu.
1. Stalno pokušavaju udovoljiti drugima
Potreba da svi oko njih budu zadovoljni može početi još u djetinjstvu. Ako su pohvale najčešće dolazile nakon petice ili nekog drugog uspjeha, dijete je moglo steći osjećaj da mora nešto postići kako bi zadovoljilo roditelje.
Kasnije se isti obrazac može prenijeti i na druge odnose. Umjesto da razmišljaju o tome što njima treba, takve osobe često se jako trude ugoditi drugima. Kao što su nekada pokušavale impresionirati roditelje dobrim ocjenama, sada pokušavaju zadovoljiti ljude oko sebe.
2. Teško se odlučuju na rizik jer se boje neuspjeha
Ako su loša ocjena, nezavršena zadaća ili kršenje nekog pravila u djetinjstvu bili veliki problem, pogreške s vremenom mogu postati nešto čega se treba bojati.
Posebno ako dijete nakon neuspjeha nije dobilo pomoć da shvati što je pošlo po zlu, nego se od njega jednostavno očekivalo da sljedeći put bude bolje.
Želja za uspjehom nije loša. Problem nastaje kada je strah od neuspjeha toliko velik da se osoba radije neće ni upustiti u nešto u čemu možda neće uspjeti. A kada stvari ne ispadnu onako kako je zamislila, lako počinje sumnjati u sebe i kriviti se.
3. Često skrivaju ono što stvarno osjećaju
Kada su ocjene i uspjeh stalno na prvom mjestu, lako se dogodi da osjećaji ostanu negdje u pozadini.
Ako su roditelje više zanimali školski rezultati nego kako se dijete osjeća, a od njega se stalno očekivalo još više, možda mu nije bilo lako priznati da mu je teško.
Djeci je potrebna podrška kada prolaze kroz teške trenutke, ali i pomoć da nauče nositi se s onim što osjećaju. Ako je najvažnije bilo uspjeti, a neuspjeh je donosio kaznu, dijete je moglo naučiti da je neke osjećaje jednostavnije zadržati za sebe.
4. Sve pretvaraju u natjecanje
Najbolje ocjene, što više aktivnosti i stalno dokazivanje – neka djeca odrastaju s osjećajem da nije dovoljno biti dobar, nego treba biti bolji od drugih.
Takav način razmišljanja može ih pratiti i na poslu. Ako su navikli biti na vrhu razreda, mogu osjećati da sada moraju biti i na vrhu u poslovnom svijetu.
Natjecateljski duh može ih motivirati, ali može i zakomplicirati odnose s drugima ako im postane jako važno da uvijek budu najbolji.
5. Vole imati sve pod kontrolom
Svi se sjećamo barem jednog djeteta koje je slijedilo svako pravilo i čak podsjećalo učitelja da je zaboravio zadati zadaću. Drugoj djeci takvo je ponašanje možda išlo na živce, ali iza njega nije nužno stajala samo želja da se dijete dodvori učitelju.
Pritisak da sve mora napraviti kako treba može ostati s osobom i kada odraste. U originalu se i odrastanje u kaotičnom domu povezuje s kasnijom potrebom za kontrolom. Takve osobe mogu imati osjećaj da će nešto biti napravljeno kako treba jedino ako to naprave same.
6. Posao im lako postane najvažniji
Ono što je nekada bila potreba za najboljim ocjenama kasnije može postati potreba za dokazivanjem na poslu. Takve osobe mogu preuzimati dodatne zadatke, raditi prekovremeno i stalno pokušavati napraviti još malo više.
Pohvala šefa može im pružiti sličan osjećaj kao što im je nekada pružala pohvala roditelja zbog dobre ocjene.
No perfekcionizam često donosi nerealna očekivanja. Umjesto da priznaju da jednostavno ne mogu napraviti sve, nastavljaju dok se potpuno ne iscrpe. Na kraju zbog toga može patiti i posao koji toliko žele napraviti savršeno.
7. Vlastite potrebe stavljaju na posljednje mjesto
Kada stalno pokušavaš sve napraviti savršeno, teško je stati i reći: „Dosta mi je“ ili „Ovo ne mogu“.
Umjesto da odvoje vrijeme za sebe i odmore se, takve osobe mogu nastaviti gurati dalje bez obzira na to koliko su umorne. Rezultat može biti potpuna iscrpljenost.
Ako su kao djeca navikla da moraju napraviti ono što se od njih očekuje i nisu imala puno prostora reći „ne“, postavljanje granica može im biti teško i kada odrastu. A upravo granice omogućuju da ne trošimo svu svoju energiju pokušavajući ispuniti svačija očekivanja.
