Amanda Lazerus, odvjetnica po struci, majka tri sina po zanimanju, za Scarry Mommy je napisala zašto se više neće ispričavati zbog nereda u stanu
"Ispričavam se na neredu", mrmljam sebi u bradu dok mi u stan ulaze posjetitelje. Dosta! Vrijeme je da najavim, ali i uvjerim samu sebe, da se više neću ispričavati zbog stanja u mom domu.
Došla sam u period života kada sam sigurna da bi mogla održavati svoj dom čistim kada bi živjela sama - ili barem volim tako misliti. Budući da sam u djetinjstvu bila vrlo neuredna i moji su me roditelji zbog toga često zadirkivali, ovo je hipotetska činjenica kojom se ponosim, iako su šanse da se to ostvari gotovo nikakve jer dom dijelim s četiri muškarca, od kojih su tri mlađa od osam godina.
Stvarnost je potpuno drugačija. Koliko god da se trudim skupljati za svojom djecom karte, plastične kockice, odjeću ili ostatke hrane, jednostavno se radi o nemogućem pothvatu s kojim ne mogu biti u toku. Smatram da je za to zaslužno nekoliko faktora.
Prvo i osnovno, mislim da nisam rođena s darom urednosti. Koliko god je moja želja za čistim i spremljenim domom velika, fali mi osnovna sposobnost održavanja reda. Svi smo rođeni s prednostima i manama kada je u pitanju domaćinstvo, ali ja, iskreno, još uvijek tražim svoj talent.
Drugo, fali mi odlučnost i kondicija da složim svaki komad čiste odjeće, pometem svaku mrvicu, operem sve posuđe i pokupim baš sve igračke. Da budem iskrena, čak i kada pronađem koji rijedak trenutak slobodnog vremena u danu, radije bi ga provela pregledavajući društvene mreže na mobitelu ili jednostavno radeći ništa, nego napravila bilo koju od tih stvari. Nakon 14 sati provedenih s djecom i dva sata intenzivnog uspavljivanja, nemam volje za ništa osim pogledati koju epizodu omiljene serije u miru. Čak i ako pokušam pospremiti nešto tijekom dana, umorim se jednako brzo kao i kada pokušam vježbati.
Imati jedno dijete je recept za nered, a još kada ih dodamo nekoliko u jednadžbu, stvari polako izmiču kontroli
Treće, imam ne tako tajnu ljubav prema LEGO kockicama. Uz pomoć djedova i baka koji vole razmaziti svoju unučad, skupili smo pozamašnu kolekciju koju bi lako mogli pretvoriti u pravi mali muzej. Ponekad s nostalgijom gledam fotografije svog prvorođenog sina i divim se kako je pod u sobi bio čist i bez hrpe igračaka na sve strane. Koliko god se trudila oduprijeti, ne mogu, jer sam maksimalistica.
Četvrto, živimo u malom stanu u kojem je dnevna soba povezana s blagovaonicom koja je ujedno i soba za igru. Da stvar bude gora, imamo i ograničen prostor u koje igračke i druge sitnice možemo spremiti.
Zadnje, ali nipošto manje važno, sama sam si stvorila bitku bez kraja. Biti majka tri sina je samo po sebi velik pothvat. Imati jedno dijete je recept za nered, a još kada ih dodamo nekoliko u jednadžbu, stvari polako izmiču kontroli. Još kada tomu dodam činjenicu da sam na svoje potomke prenijela svoju neorganiziranost i kaotičnost, stvari se dodatno kompliciraju.
Nemojte me krivo shvatiti, ja uistinu provodim velik dio vremena sakupljajući nered po stanu, no problem je što jednostavno pregorim prije nego što zadatak izvršim. Jedino što uspijevam držati pod kontrolom je pranje odjeće, no bolje i to nego da nisam u stanju niti napuniti perilicu. Većinu dana uspijevam održati samo blagi rast nereda u domu, no jednom kada dođe vikend dogodi se prava eksplozija nereda što znači da gotovo svaki ponedjeljak provodim u čišćenju.
Na kraju dana nemam volje za ništa osim pogledati koju epizodu omiljene serije u miru
Inspiracija me uhvati kada posjetim domove prijateljica koje su rođene s darom organizacije, no trenutak kada se vratim u dom i vidim što me sve čeka, lako odustanem. Dijelom je za to zaslužna i činjenica da kada vidim koliko je truda potrebno da dom izgleda kao onaj iz časopisa, jednostavno ne vidim da je taj trud isplativ.
Očito nisam prva osoba koja je dokaz da biti roditelj nije lako. Naš je prioritet djecu održati sretnima, zdravima, nahranjenima i zabavljenima. Iako shvaćam da je moj posao majke jako zahtjevan, i dalje se nađem u situaciji u kojoj imam potrebu reći "Ispričavam se na neredu" kada mi dođe prijateljica, susjeda ili čak majstor. Jednostavno ne mogu zaustaviti ispriku da mi pređe preko usana.
Stvar je u tome da se ja ne želim ispričavati. Ne želim se ispričavati što dajem sve od sebe, iako to možda nije niti približno dovoljno. Također se ne želim ispričavati što sam svjesna svojih slabosti. Upravo zato sam napisala ovaj tekst, da uvjerim i samu sebe da je dosta ispričavanja. Moj novi cilj je prihvatiti situaciju kakva je, a možda čak to i napišem na ulazna vrata kako bi svi posjetitelji bili svjesni situacije te kako si samu sebe podsjetila da je dosta ispričavanja.
