Od rođenja do treće godine života dijete je nemoćno da se brine samo o sebi. Ono je potpuno ovisno o odrasloj osobi koja o njemu brine. U toj dobi dijete ulaže napor kako bi se prilagodilo osobi koja mu zadovoljava potrebe. Djetetu su važne kako fiziološke tako i psihološke i emocionalne potrebe, a među kojima posebno mjesto zauzima potreba za pripadanjem.
Važnost ranog odnosa roditelj – dijete ističe se jer se na njemu temelji i formira iskustvo prvog modela i načina povezivanja. Doživljena iskustva vode dijete u pravcu zadovoljenja potrebe za pripadanjem. Kroz taj odnos dijete dobiva iskustvo na koji način biti s drugom osobom. Iskustva i modeli koje u tom odnosu steknemo prenosimo u sve naše buduće odnose s kojima ćemo se susretati tijekom života - prenosimo socijalni i emocionalni aspekt naših ranih iskustava. To je temelj na koji naslanjamo sva ostala iskustva.
Većina roditelja ima želju formirati u odnosu s djetetom takozvani siguran model privrženosti. To je privrženost koja rezultira povjerenjem djeteta u roditelja. I iz tog razloga su roditeljima potrebne informacije o alatima kako da to postignu.
Višnja Čirjak
Kod djeteta je prisutna simbioza u odnosu prema majci (najintenzivnija je od rođenja do 24. mjeseca života) a time i nesposobnost da ono razlikuje sebe od majke. Upravo iz tog razloga kod djeteta u tako ranoj dobi nije razvijena sposobnost kritike, jer dijete ne dovodi u pitanje jesu li majčini postupci prema njemu ispravni ili ne. Sve što majka radi prema njemu te kako se ona odnosi prema njemu, dijete prihvaća i utiskuje u sebe. Iz načina kako se majka (i u određenoj mjeri njegova bliža okolina) ponaša prema njemu, ono oblikuje emocionalni sud odnosno stav. Upravo se tako stvara djetetovo poimanje samoga sebe i razvijanje svijesti o sebi. Ovo je početna točka s koje dijete kreće na cjeloživotno putovanje na kojem ono izgrađuje sliku o sebi kao osobi. Iz ovog iskustva u dijete se utiskuju temeljni stavovi o sebi a to su stavovi: da li je ono samo dobro ili loše, da li je vrijedno ljubavi ili ne… Ovo iskustvo je od značaja i utječe na prisutnost ili odsutnost volje kod djeteta u odnosu na to da li ono želi otkrivati samog sebe, svoje mogućnosti a samim time i svijet koji ga okružuje…
Sve to se događa svakodnevno i neprestano u trenutcima interakcije između roditelja i djeteta.
Te informacije dijete prikuplja neprestano kroz iskustvo odnosa, a to su trenutci kad se roditelj igra s djetetom, kad se maze, kad se dijete kupa, kad ga se presvlači, kad se hrani… „Često roditelji upadaju u zamke tako što se u tim situacijama isključivo usmjere samo na tehničko obavljanje zadatka i tako stave prednost fiziološkoj potrebi da dijete bude npr. nahranjeno i presvučeno.“ - ističe Višnja Čirjak. Te su potrebe naravno jako važne, no ti trenutci za djecu ne isključuju interakciju jer nisu odvojive od nje već su uklopljeni u interakcijski ciklus, odnosno u neprestanu interakciju između roditelja i djeteta. Svi trenutci tijekom dana koji uključuju interakciju za dijete su važni u njegovom učenju i prilagođavanju.
Kako to dijete oblikuje i kako dijete čita neke od tih informacija u kratkim primjerima izgleda otprilike ovako:
Stvaranje Slike o sebi
U trenutcima slobodne igre kada dijete preuzima svoju inicijativu i povezuje se sa svojom idejom, dijete dobiva odgovore na pitanja: „Kakav sam?“, „Koliko sam sposoban?“, „Što to sve ja mogu?“
Ako dijete u tim trenutcima dobije... iskustvo roditelja koji ga čeka tako da je roditeljeva pažnja usmjerena na njega sa zanimanjem, da roditelj ustupi djetetu njegov prostor i vrijeme da dijete izrazi svoje ideje i svoje zamisli...ako oponaša ono što dijete u datom trenutku izgovori... ako se djetetu potvrđuje i imenuje to što je dijete napravilo u tom trenu. I sve to s tonom glasa i izrazom lica koji pokazuju “dobrodošlicu” i veselje djetetu tada dijete dobiva informacije pomoću kojih gradi sliku o sebi koja kaže: „Ja sam vrijedan pažnje, ja sam voljen, ja sam sposoban…“
U trenutcima slobodne igre s djetetom:
- čekajte da dijete započne s inicijativom
- pratite njegove interese
- oponašajte njegovo glasanje
- imenujte mu njegove aktivnosti
- sve to s tonom i licem “dobrodošlice”
- priuštite svom djetetu iskustvo međusobnog uživanja u zajedničkoj aktivnosti
Model kako se odnositi sam prema sebi
Postiže se tako da dijete dobije jasne informacije o granicama i da ono dobije jasnu informaciju što se od njega u određenom trenutku traži. To su trenutci u kojima roditelj vodi, a dijete treba naučiti slijediti! U najmanjoj dobi, često su to situacije hranjenja, presvlačenja i slično. Ako roditelj djetetu najavi što će mu se upravo sada dogoditi to djetetu omogućava da lakše prihvati i podnese situaciju koja treba izdržati.
Ono što je u tim trenutcima jako važno za dijete je brzina koja je prilagođena djetetu i koja mu omogućava da ostane pozorno i zainteresirano! Upravo iz ovakvih i sličnih trenutaka dijete dobiva model i poduku kako da podrži samoga sebe u procesu učenja. To su prilike za oblikovanje modela kako biti (ne)strpljiv sa sobom.
Sve navedeno oblikuje njegov unutarnji „obrazac“ koji će nositi sa sobom tijekom cijelog života i kojim će se koristiti u situacijama učenja u kojima će trebati izdržati neki manje ugodan proces, kao i u trenutcima u kojima će se trebati prepustiti lijepim trenutcima da bi mogao dostići potpuno odnosno veće uživanje.
U trenutcima koji imaju zadanu strukturu:
- potrebno je da preuzmete odlučno vodstvo
- jasno najavite početak svoje inicijative/vođenja
- prilagodite svoj ritam da vas dijete može pratiti
- jasno pokažite djetetu što slijedi i što će te napraviti
- dajte djetetu uputu korak po korak što očekujete da ono napravi,
- pohvalite dijete za vrijeme aktivnosti u trenutcima kad je ono uspjelo surađivati s vama
- hrabrite ga u trenutcima kad mu je teško za vrijeme vođene aktivnosti tako da bi ono moglo izdržati da se radnja dovrši
Stvaranje Odnosa prema drugima
Modeliranje odnosa prema drugima se postiže kroz iskustva djeteta u kojima je odasla osoba zaista zainteresirana za njega! Koji uživa kad ga promatra! Koji ga dočeka emotivno otvoren za susret! Koja s njim razmjenjuje osjećaje! Kad dijete ima priliku s roditeljima doživjeti iskustvo da roditelji u njemu uživaju, da mu se vesele, stvara se veća mogućnost da dijete nauči razmjenjivati emocionalna iskustva s drugom osobom. Takvo iskustvo djetetu pomaže da ono vjeruje u duboki kontakt u odnosu s drugom osobom a zbog svega navedenog dijete ima veću priliku da postane sigurnije u sebe. Izostankom ovakvih trenutaka kod djeteta riskiramo da se ono osjeti odbačeno, da sumnja u sebe i da razvije nepovjerenje kako u sebe tako i u to da njegove ideje neće biti prihvaćene. Takve situacije i manjak „dubokih pozitivnih iskustava“ kod djece dovodi do rizika od povlačenja, od nesigurnosti u sebe i samim time do osobnog nezadovoljstva što nam postane jasnije izraženo tek nakon šeste godine djetetova života.
Kroz navedena iskustva odnosa roditelj-dijete u ranoj dobi se oblikuje model kako uključivati druge osobe, kako dijeliti emocije s drugima te kako valjano i u dovoljnoj mjeri zauzeti prostor za sebe, kako pokazati samog sebe te kako dati prostora drugim osobama pored sebe…
Razvoj emocionalne inteligencije koji počinje takozvanim sinkronicitet između roditelja i djeteta osobito su važni aspekti u koje je roditelje potrebno uputiti u početnom i ranom razdoblju a daje nam odgovor na pitanje zašto je rana intervencija važna u odnosu roditelj – dijete. Podržavajući odnos roditelja prema djetetu početak je i temelj za sve djetetove kasnije odnose koje će ono graditi. To su: odnosi s vršnjacima, s odgojiteljima te kasnije sa svojim emocionalnim partnerima. Privržen i podržavajući odnos je jedan od temelja za razvoj djetetove sposobnosti samoregulacije, razvoja vlastitih ideja (što se očituje u razvoju igre) kao i razvoja vještina učenja. Iako je za razvoj navedenih sposobnosti najvažniji odnos roditelj-dijete, u djetetove unutarnje „modele“ i slike o sebi uvijek vrijedi ulagati. „Sva djeca imaju potencijala da se osjećaju dobro i da misle dobro o sebi!“ – napominje Višnja Čirjak.
Upravo iz tog razloga u okviru projekta PRRI – Podrška razvoju rane intervencije na području grada Zadra i Zadarske županije provođene su edukativne radionice za stručnjake predškolskih ustanova o načinima komunikacije kako bi i oni u svakodnevnom radu mogli podržavati razvoj modela pozitivne slike o sebi kod naših najmanjih, dok je za malo stariju predškolsku djecu kroz projekt osigurana nabava terapeutskih slikovnica s temom prorade različitih osjećaja. Ukupna vrijednost Projekta iznosi 1.450.470,96 kn. Projekt je sufinanciran iz Europskog socijalnog fonda u iznosu 1.232.900,316 kn (85 %) i iz državnog proračuna 217.570,644 kn (15 %), a provodi se u razdoblju od 17. rujna 2020. godine do 17. rujna 2022. godine.
I zaključno, podržavajući odnos je onaj odnos u kojem roditelj za vrijeme slobodne igre s djetetom, djetetu daje iskustvo da je dijete čekano, da su praćeni djetetovi interesi u igri, da su mu imenovane njegove inicijative te da ga se na takav način potvrđuje. S druge strane, u trenutcima koji imaju zadanu strukturu i u kojima roditelj treba preuzeti vodstvo: roditelj jasno najavljuje početak svoje inicijative, jasno i kratko govori djetetu što će napraviti - prije nego to napravi, daje djetetu uputu korak po korak što da dijete napravi, potvrđuje ga u trenutcima kad ono uspijeva surađivati te ga hrabri u trenutcima u kojima dijete treba izdržati da se aktivnost provede do kraja. Jer to je jedna od uloga rane intervencije i najvažnija uloga roditelja – pružiti podršku, povjerenje i ohrabrenje kako bi dijete - vlastitim snagama i korak po korak - prihvaćalo i pobjeđivalo izazove koji mu se nađu na razvojnom putu.
Članak je objavljen u sklopu promotivne kampanje „Rana intervencija od A do Ž“ u okviru projekta PRRI – Podrška razvoju rane intervencije na području grada Zadra i Zadarske županije.
Članak je napisala Višnja Čirjak, mag.praesc.educ, Marte meo terapeut, senzorni pedagog, Gestalt savjetodavni terapeut, specijalizant dječje i adolescente integrativne psihoterapije, Kabinet za ranu intervenciju, Caritas Zadarske nadbiskupije.
