Nicole Kidman ne pokušava svojim kćerima biti najbolja prijateljica. Iako želi biti osoba kojoj se uvijek mogu obratiti, glumica kaže da je njezina uloga prije svega biti majka, vodič, mentor i oslonac. Stručnjakinje za dječji razvoj i psihologiju slažu se da upravo takva kombinacija bliskosti i jasnih granica djeci treba.
Nicole Kidman nedavno je stigla u Sydney na posebno prikazivanje svog novog filma Practical Magic 2, a društvo joj je pravila 15-godišnja kći Faith. Tijekom boravka u Australiji progovorila je i o odnosu sa svojim kćerima te otkrila da, koliko god bile bliske, sebe ne doživljava kao njihovu najbolju prijateljicu.
Kada su je u razgovoru za australski Daily Telegraph pitali je li sa svojim kćerima Sunday i Faith poput prijateljice, njezin je odgovor bio vrlo jasan – ne.
„Prije svega si majka. Majka si, ali si i vodič, mentor, sigurno utočište, mjesto kojem se uvijek mogu vratiti“, rekla je te dodala: „Kao što uvijek govorim svojoj djeci, nisam ovdje da vam budem najbolja prijateljica. Ovdje sam da budem osoba koja je vaš oslonac.“
Bliskost ne znači da nema pravila
Da je Kidman vrlo bliska sa svojim kćerima, nije tajna. Sunday i Faith bile su uz nju i tijekom njezina prvog većeg javnog pojavljivanja nakon razlaza od supruga Keitha Urbana, na Chanelovoj reviji u sklopu Pariškog tjedna mode.
Faith je sada odlučila pratiti majku i na putovanju u Australiju.
„Faithy je ušla sa mnom u avion i rekla: 'Idem s tobom, nećeš ovo raditi sama'“, ispričala je Kidman.
No blizak odnos ne znači da u njihovoj obitelji nema pravila. Sunday je prošle godine za Nylon otkrila da su joj roditelji postavili dva velika pravila. Prvo je bilo da se modnim poslovima ne može početi baviti prije 16. godine, a drugo da škola uvijek mora biti na prvom mjestu.
Priznala je da joj se to u početku nije sviđalo, ali danas joj je drago što su ta pravila postojala jer smatra da dobro utječu na nju i način na koji razmišlja.
Kada želja za bliskošću postane problem?
Današnjim roditeljima možda je lakše nego nekada prijeći onu tanku granicu između roditelja i prijatelja. Roditelji i tinejdžeri slušaju istu glazbu, odlaze na koncerte, zanimaju ih slična odjeća i trendovi, a odnos roditelja i djece općenito je puno manje formalan nego u nekim prijašnjim generacijama.
I u tome nema ničeg lošeg. Problem može nastati tek kada želja da budemo bliski s djetetom počne utjecati na našu spremnost da budemo roditelj onda kada je to potrebno.
„Granice između kulture odraslih i mladih manje su izražene nego što su nekada bile“, objašnjava stručnjakinja za dječji razvoj dr. Amanda Gummer za Independent.
Smatra da odmak od puno autoritarnijeg roditeljstva prijašnjih generacija može biti pozitivan, ali ključno je pitanje je li roditelj i dalje spreman preuzeti ulogu odrasle osobe kada je to važno.
Djeci treba netko tko će postaviti granicu, donijeti odluku koja im se možda neće svidjeti i prihvatiti činjenicu da zbog toga ponekad neće biti najpopularnija osoba u kući.
„Kod nekih roditelja želja da budu djetetov najbolji prijatelj može zadovoljavati i njihove vlastite emocionalne potrebe“, kaže Gummer. Ako očuvanje bliskosti ili izbjegavanje sukoba postane važnije od onoga što je djetetu razvojno potrebno, odnos i uloge mogu se početi miješati.
Toplina i granice mogu ići zajedno
Klinička psihologinja dr. Emma Svanberg kaže da ono što Kidman opisuje kao želju da bude „oslonac“ svojim kćerima ima uporište u desetljećima istraživanja o roditeljstvu.
Takav pristup povezuje se s razvojem sigurnosti i otpornosti kod djece.
Riječ je o autoritativnom roditeljstvu, u kojem roditelj djetetu pruža toplinu, podršku i razumijevanje, ali istodobno postavlja jasne granice.
„Poštuju svoju djecu, ali jasno je da su oni kapetani obiteljskog broda“, objašnjava Svanberg.
Kod permisivnog roditeljstva, s druge strane, može biti puno topline, ali malo granica. Kod neke djece to može dovesti do toga da sama počnu preuzimati roditeljsku ulogu ili stalno ispituju granice dok ih netko napokon ne postavi.
S djetetom možeš biti blizak, a ipak ostati roditelj
Slično objašnjava i dr. Claire Hart, izvanredna profesorica socijalne psihologije i psihologije ličnosti na Sveučilištu Southampton.
Biti blizak s djetetom, uživati u njegovu društvu i stvoriti odnos u kojem zna da vam može otvoreno reći što ga muči vrlo je pozitivno. Teškoće nastaju kada roditelju prijateljstvo s djetetom postane važnije od roditeljske uloge.
„Prijatelj vam je u osnovi ravnopravan, a roditelj ima odgovornosti koje prijatelj nema“, kaže Hart. „Ponekad dobro roditeljstvo znači donijeti odluku koja se vašem djetetu neće posebno svidjeti.“
Djeci trebaju toplina i emocionalna podrška, ali trebaju i vodstvo te osjećaj da je odrasla osoba ta koja na kraju preuzima odgovornost.
Ako roditelj počne izbjegavati reći „ne“, postaviti pravilo ili riskirati da se dijete naljuti samo kako bi sačuvao njihov prijateljski odnos, takav odnos može početi nalikovati permisivnom roditeljstvu. Hart pritom navodi da su istraživanja permisivno roditeljstvo povezala s manje povoljnim ishodima za djecu, među ostalim sa slabijim socijalnim kompetencijama i školskim uspjehom.
Naravno, odnos roditelja i djeteta mijenja se kako dijete odrasta. Kada djeca postanu odrasli ljudi, prijateljstvo može postati puno veći dio tog odnosa.
No tijekom djetinjstva i tinejdžerskih godina ono što Kidman govori zapravo se može svesti na prilično jednostavnu ideju: možeš biti blizak sa svojim djetetom, slušati ga i biti osoba kojoj će se uvijek vratiti, a da mu pritom i dalje prije svega budeš roditelj.
