Plan je bio zaštititi ih od zračenja mobilnih uređaja u najosjetljivijoj dječjoj dobi,a prevedeno na dob, donja granica bila bi 13 godina. Međutim, odluka da djeci ne dajemo mobitele zvuči bolje u teoriji nego u praksi. U stvarnom životu to znači puno razjašnjavanja i objašnjavanja
Moram priznati da mi je činjenica da ne dopuštam djeci da posjeduju i koriste vlastite mobilne uređaje dosad već zadala prilično muke, a kako vrijeme ide, vidim da neće postati lakše. Djeca rastu, žele se uklopiti u okolinu(u kojoj zaista, u najvećoj mjeri, klinci imaju mobitele čim krenu u školu) pa roditelji imaju dodatne probleme kako se oduprijeti onoj famoznoj: "Ali mama, SVI imaju!“.
Plan je bio pokušati ih zaštiti od zračenja mobilnih uređaja u najosjetljivijoj, dječjoj dobi, dok je lubanja njihovih glavica i najtanja pa su i veći faktori štetnog zračenja. Prevedeno na dob, nikako ne bih išla prije dobi koja se označava početkom tinejdžerske, dakle donja granica bila bi 13 godina.
Možda to na prvu loptu djeluje dosta rigorozno, no kad sam se krenula informirati o zračenju mobilnih uređaja, nekoliko je faktora presudilo u korist mojoj odluci.
Ozračena generacija
Mobiteli emitiraju niskofrekventne elektromagnetske valove tj. radio valove i pri samom njihovom korištenju vidljiv je i osjetljiv njihov stupanj zagrijavanja (prevedeno, to bi značilo da vam se zažari uho ako dulje razgovarate ). O tome kako zračenje djeluje na djecu još ne postoje gotove medicinske studije, a razlog tome je relativno kratka upotreba mobitela u širokoj primjeni - tek nekih 15-20 godina.
Kakav su utjecaj mobiteli imali na dječje glavice, koje su doslovce odrastale izložene zračenju, dakle utjecaj na ozračenu generaciju, sigurno ćemo biti pametniji kroz neko vrijeme dok ta djeca postanu odrasli ljudi. Naime, kod nekih bolesti i stanja, koja se indirektno već povezuju s izloženošću mobitelima (npr .sve veći broj djece i mladih ljudi s tumorima na mozgu), potrebno je niz godina da se bolest razvije i naposljetku dijagnosticira. Treba reći da su se sva testiranja radila samo na toplinskom nivou, a ne po utjecaju na pojave tipa kancerogene stanice, ADHD ili genetska oštećenja.
Ono što je već sada očito je da mlade generacije sve slabije vide i čuju, što se sa stopostotnom sigurnošću može povezati s promjenom navika. Sjetite se samo našeg djetinjstva, koliko smo vremena provodili vani i usporedimo ih s današnjom djecom, ali sve slabiji vid i sluh sigurno ima veze s izloženošću uređajima u koje gledaju prekonekoliko sati dnevno i slušaju preglasnu glazbu , što naposljetku dovodi do smanjene osjetljivosti na zvukove visoke frekvencije. Zasada je zračenje klasificirano kao "mogući kancerogen za ljude" (skupina 2B).
Znate što, meni dovoljno.
Crna ovca u školi
Odluka da djeci ne dajemo mobitele naravno bolje zvuči u teoriji nego u praksi. U stvarnom životu to znači puno razjašnjavanja i objašnjavanja koje im je neshvatljivo dok su manji, shvatljivije kako postaju veći, no sa svakom godinom raste i njihova želja za uklapanjem u okolinu, pa im roditeljski argumenti, unatoč razumijevanju, predstavljaju veći problem nego kad su imali 8 godina. I to znam iz iskustva.
Kad je moj najstariji sin kretao u prvi razred, imala sam vatreno krštenje. Prvi je razred pohađao u našoj kvartovskoj gradskoj školi. U razredu je bilo 24 učenika i samo ih troje nije imalo mobitel, uključujući i njega. Doslovce sam se osjećala kao crna ovca, no kako dijete zbilja nije zapitkivalo, nisam imala problema s njim, osim što sam se znala onako zapitati zašto ljudi idu u toj mjeri linijom manjeg otpora, da riskiraju zdravlje svoje djece ? Treba reći da su svi klinci u tu školu išli pješice po kvartu koji nije nešto prometan, i zbilja nije jasno za što su ti mobiteli služili osim za pokazivanje i igranje igrica.
Nakon prvog razreda ispisala sam ga iz državne i upisala u katoličku školu gdje su mobiteli za sve osnovce strogo zabranjeni i postoje službe u školi koje učenicima, ako trebaju, daju telefon ili sami zovu roditelje ili nam pošalju sms. Razlog ispisa iz razreda nije bio mobitel, nego nasilje u školi i nekažnjavano zlostavljanje starijih nad mlađima (što je pak tema za neku drugu kolumnu). No moram priznati da mi je u novoj školi bilo po pitanju imanja mobitela znatno lakše. Nitko ga nije imao.
No eto, najstariji sin sad puni dvanaest godina i zapitkivanja i razlozi zašto bi ga trebao dobiti postaju sve zamršenija i dovitljivija. Svjesna sam da ću uskoro morati popustiti jer putuje na trening organiziranim prijevozom (to je njegov argument, a moj odgovor bio je da sam ja nekako uspjela preživjeti svakodnevno putovanje u gimnaziju i na faks od Jaske do Zagreba i BEZ mobitela).
Kako postupiti?
Neki dan smo gledali film Robinson Crusoe i naravno da je momčić odmah uočio da je Robinson kojim slučajem imao mobitel kakav ima tata (vodootporni) da ne bi sve te puste godine proveo bradat na onom otoku. Da, vidim da ću morati popustiti. Ipak, dosta smo i izdržali.
Za roditelje koji su djeci prisiljeni iz određenih razloga davati mobitele, nekoliko savjeta:
- Ne zrače svi mobiteli jednako, uz svaki aparat dođe i informacija koliko zračenje emitira. Provjerite te brojke.
- Neka ih drže što dalje od uha i neka što više upotrebljavaju slušalice
- Manje je zračenje na otvorenom nego u zatvorenom prostoru
- Neka ne budu s njima u sobi dok spavaju.
Ako nemate nekih velikih razloga zašto vaše dijete treba koristiti mobitel, a dali ste mu ga, razmislite još jednom. Generacije, koje su rođene s njima i izložene u ovolikoj mjeri kao danas, još nisu postale odrasli ljudi. Ne možemo znati jesmo li im nehotice, želeći im udovoljiti i olakšati nam život, naštetili.
