Nazovite me sentimentalnom patronom, ali nema tog pedagoškog ili psihološkog objašnjenja koje bi pomoglo smanjiti bol ljubavi u odvojenosti... Možda moji sinovi budu emocionalno jači, nauče li to u vrtiću, školi, fakultetu, poslu, penzionerskom domu. Ja ih nažalost ne mogu tome podučiti
Stigla nam je jesen, a s njom i polazak u vrtić za našeg skoro trogodišnjaka. Cijelo ljeto razgovorom smo ga pripremali za taj dan i on je protekao sasvim u redu, pa čak i prvi tjedan, ali već je idući tjedan krenuo plač i nevoljkost odlaska u vrtić. "Mama, ja ne bih u vrtić, ja neću u vrtić" uglavnom se jada ovih dana moj mališan. A što je najgore, meni također nije lako te plačemo tako zajedno na tim našim kratkotrajnim rastancima, neutješni.
Kada je vrijeme za odvajanje?
Djetetu je vrijeme da se uklopi u kolektiv, da ima dan ispunjen poučnim igrama i učenjem pod stručnim vodstvom, da stekne naviku obaveze - sve to stoji, ali je li mu doista vrijeme da se odvaja od obitelji, i kada je to vrijeme, ako ne sada?
Ja sam mišljenja, ako postoji mogućnost da se bude s djetetom prvih nekoliko godina života, što više, da se to iskoristi. Niti nemam toliko zahtjevnu karijeru da me nema po cijele dane kod kuće. Ako radim, odradim to u večernjim satima, i kratko. Ostaje mi cijeli dan, ali i još jedan mališan koji tek prolazi ono što je stariji već imao - majku na raspolaganju prve tri godine života, i noć i dan, a i otac je tu u blizini. Možda moj vrtićarac osjeća dodatnu bol baš iz tog razloga, jer mali braco ostaje kod kuće s mamom.
Prisutnost je moja glavna zadaća
Jako je nezgodna ta dilema i osjećaj krivnje u meni kulminira dok se bavim tim pitanjem. Ne želim reći da je dobro ili loše male bebe dati na čuvanje, jer svaki je pristup individualan, ali moj je takav da mi djeca nedostaju kada su negdje više od par sati pa pokušavam svim silama organizirati život da u ovom nježnom, krhkom, ponekad malo nepravednom i stresnom dobu njihova rapidnog odrastanja, budem tu.
Prisutnost majke. Prisutnost oca. I to ne samo fizička, već i snažna emocionalna, misaona, intencionalna, dušobrižnička prisutnost čini jezgru osnovne čelije društva, snažnomm i autentičnom. Što ih više grlimo, ljubimo, mazimo, obožavamo, ponekad obavezno i korimo, što smo više uz njih mi kao ljudi, ali poboljšana verzija, barem u nastojanju, to mi se čini da im dajemo dobru zalihu unutarnjih omotača koji će ih grijati oko srca kada doista isprobaju svoja krila, i doista se vinu u svoj samostalan let, u ovoj suludoj mećavi i borbi prekrasnog života.
Sjećanje me nosi na moje prve dane u vrtiću. Samo ogromni pusti park, iako prepun razigrane djece, i ja malena kako gledam jednog dječarca misleći iz daljine da je moj stariji braco, no to nije bio on, već samo netko u sličnome kaputiću. Bila sam razočarana što nemam nikoga svoga u blizini, i što sam sama...
Boli me naša odvojenost
Kad malo bolje razmislim, jesu li se stvari znatno promijenile i sada? Što je sa tom samoćom i s tim društvom, drugima na koje smo upućeni? Gdje je ta sreća koja se nameće kada smo u blizini dragih osoba, a pogotovo voljenih bića? U drugima? U drugome? Mora da je sakrivena u nama samima i onda se u društvu odmotava poput čarobnoh tepiha.
Mi smo sami nosioci svoje zvjezdane putanje i životnog nadahnuća. Djeca su tu na prvome mjestu. Ona nam pričinjavaju najveću moguću radost i svijetlo pa tako i mi njima moramo pružiti barem upola toliko koliko oni nama daju. Iako je to za njega dobro, žao mi je da moj dječak kreće u vrtić i što mu se to trenutno ne sviđa. Čekam da se naviknemo na osjećaj razdvojenosti, ali nikako nam to ne sjeda.
Nazovite me sentimentalnom patronom, ali nema tog pedagoškog ili psihološkog objašnjenja koje bi pomoglo smanjiti bol ljubavi u odvojenosti... Možda moji sinovi budu emocionalno jači, nauče li to u vrtiću, školi, fakultetu, poslu, penzionerskom domu. Ja ih nažalost ne mogu tome podučiti.
