Kod nas doma, većina sjajnog i ružičastog što se reklamira na televiziji našlo je mjesto na popisu za Svetog Nikolu i Djeda Božićnjaka. I sad, što napraviti?
Mic po mic i evo nam blagdana i cijelog naramka dječjih želja. Konkretno, kod nas doma, većina sjajnog i ružičastog što se reklamira na televiziji našlo je mjesto na popisu za Svetog Nikolu i Djeda Božićnjaka.
I sad, što napraviti? Moja prva, impulsna reakcija, bila bi kupiti joj sve što želi jer ja kao mala nisam imala i zapravo nitko baš nije slušao što ja želim. Odnosno, pod borom bi se uvijek nalazilo ono što mama želi (to je još jedan razlog zašto sam smatrala da je moja mama svemoćna) i to bi uglavnom bile gaćice, potkošulje, štrample (one rebraste, najčešće malo premale) i naranča. Sjećam se da sam jedne godine dobila crvenu frotirastu trenirku s plavim rubom. Bila mi je lijepa. Zapravo, bila mi je turbo lijepa, jer je sestra dobila istu takvu, ali boje žutanjka s crnim rubom. E, te blagdane bila sam sretno dijete. Igračaka tada nigdje nije ni bilo, osim u našim dječjim razmišljanjima.
Što poručujemo djeci kad im ispunjavamo sve želje?
No, da se vratim da sadašnjost. Dakle, treba li ispuniti sve želje s blagdanskog popisa? Iskreno i otvoreno – NE. Što će naši mališani željeti, za što će skupljati novac u kasicu ako im sve serviramo 'na pladnju'?
Kad smo ljuti prigovaramo im da ništa ne rade i da ne cijene naše napore, a s druge strane vlastite manjkove iz djetinjstva nadoknađujemo im (sebi) kupujući sve s popisa želja. Što im time poručujemo?
Da imaju svemoguće roditelje?
Da su mama i tata vila i vilenjak?
Da ih neizmjerno volimo zato jer smo im sve kupili?
Smatrate li uistinu da su pokloni mjerilo ljubavi? Možda, ako dijete dugo želi neku igračku i nema desetak sličnih u svojoj sobi, ako ju želi onako jako kao što su djevojčice prije 25 ili 30 godina sanjale o barbikama, onda je ispunjenje želje izraz ljubavi.
No, budimo iskreni, ako štrihanjem svake stavke na popisu želja nadoknađujemo ono vrijeme koje smo mogli provesti s djecom, a nismo, ili još jednim poklonom nastojimo zacijeliti onu emocionalnu ranicu nastalu na dječjem srčeku kad smo vikali na njih i rekli im ružnu riječ (a nismo se kasnije ispričali), činimo li dobro? Poručujemo li im time uistinu da ih volimo?
Ne. To znamo i vi i ja.
Jer, djeca roditeljima opraštaju i prije no što se ružna situacija dogodila. I idu naprijed. Traže ljubav i pripadanje i ne osvrću se na teške riječi koje ste im izrekli. Naravno, korisno se ispričati kad to učinimo. Jer, djeca nisu kriva za naša depresivna i zabrinuta stanja. Djeca su – djeca. I uvijek su isti. MI smo ti koji kreiramo atmosferu doma.
Djeca su jednostavna. I vole pripadati. Osjetiti toplinu i ljubav.
Bolje od igračaka s reklama!
Dakle, umjesto svih poklona s liste želja, naspite brašno u zdjelu, dodajte maslac, jaje i šećer i zamijesite kolačiće. Zajedno sa svojim djetetom. Igrajte se. Smijte se. Napravite jedno srce za njega. Školarcima napišite ime od tijesta i ispecite to. Neka dijete vama napiše 'mama'. Dozvolite mu da vam nacrta brkove od brašna. Ili, još bolje, dajte mu primjer i nacrtajte si ih sami. Kad budete gotovi s tijestom, kao slučajno kihnite u brašno na stolu. Da, bit će ga po svuda. Ali bit će još više smijeha.
Zabavite se sa svojim najdražima. Utrošit ćete manje vremena na to nego na sumanuto jurcanje po dućanima i traženje svih poklona s liste. A rezultat će biti nemjerljivo veći.
I sigurna sam da će dijete pamtiti pečenje kolača s mamom, sretnu mamu, više nego sve reklame s igračkama koje su moderne baš ove zime.
Pokažite svojoj djeci da ih volite. Svaki dan. Svaki sat. Najviše onda kad vas ljute.
I, uživajte u blagdanima!
